Portal Rogotin vam donosi crtice iz povijesti Rukometnog kluba Dalmatinka Ploče uz zanimljive fotografije.
Pročitajte četvrti dio povijesnih činjenica “Dalmatinke” koje je pripremio Neven Vicić.
RUKOMETAŠICE KOJE SU U KLUB DOŠLE IZ DRUGIH SREDINA
Klubska politika je od prvih dana bila oslonac na vlastite snage, bez obzira na rezultate koje će domaće igračice postizavati. Takva politika se isplatila jer su uz Nadu Krstović koja je, iako je rukomet počela igrati u Zagrebu, Pločanka i koja se nakon svršetka srednje škole vratila u Ploče, stasale i druge mlade igračice koje su rukomet počele igrati u Pločama pa je na taj način stvorena vrlo dobra mlada i dobra ekipa koja je vrlo brzo osvojila prvo mjesto u Dalmatinskoj ligi.
S obzirom da su neke mlađe igračice prestale igrati, neke su se s roditeljima odselile iz Ploča, a druge još nisu zbog godina starosti mogle braniti za seniorke (bile su premlade), iz splitske „Dalme“ dovedena je vratarka Anita Vulić koja je predhodnu sezonu provela u „Pionirki“ iz Imotskog. Na taj način je pokriveno jedno osjetljivo mjesto jer je klub uz Višnju Mihajlović dobio igračicu koja je bila školovana i koja je branila i u jugoslavenskoj prvoligaškoj konkurenciji. U to vrijeme su sve rukometašice počele igrati rukomet u Pločama pa se počela nazirati škola koju su kasnije nazvali „Pločanska škola rukometa“.
Odlaskom nekih igračica iz Ploča i ulaskom, najprije u Hrvatsku ligu istok – jug, a sljedeće godine u Jedinstvenu hrvatsku ligu, ukazala se potreba da se ekipa pojača na nekim pozicijama. Iz Metkovića je pristupila Čapljinka Dragica Bulut koja je u Metković došla nešto ranije. Na taj način je bila pokrivena svaka pozicija te se moglo ravnopravno nositi sa svim klubovima u ligi među kojima je primjerice bio „Osijek“ za koji su još uvijek nastupale Tanjga, a napose i reprezentativka Kaja Ileš, jedna od najboljih kružnih napadačica (pivota) u Europi.
Dvije godine ranije u prvoligaša „Lokomotivu“ iz Mostara iz Čapljine se preselila Sanja Blaće, visoka djevojka koja je i u mostarskom klubu igrala na vanjskoj poziciji. Kako je ona sa svojim klubom imala zategnute odnose, dobila je ispisnicu pa je registrirana za pločanski klub. Na taj način se klub mogao nositi i s jačim i poznatijim klubovima. Nekako u to vrijeme u kupu se doguralo vrlo daleko. Ždrijeb je htio da u opuzensku dvoranu dođe „Borovo“, tadašnji drugoligaš. Nažalost, nije mu se moglo ravnopravno suprostaviti pa je ta utakmica izgubljena. Kao kuriozitet mogu istaknuti da je za goste iz Slavonije igrala Marica Kostelić, a trener je bio Ante Kostelić njezin suprug, dakle, otac i majka Janice i Ivice Kostelić. Inače, Kostelić „Gips“ bio je poznati rukometni trener koji je trenirao mnoge klubove pa i banjalučki „Borac“ koji je bio jedan od najboljih jugoslavenskih klubova. Kao igrač, igrao je za „Zagreb“.
Iako susjedi, športski suparnici iz Metkovića i Ploča čiji odnosi su vrlo često bilo toplo, hladno, makar je toplo trajalo znatno duže, nisu često „izmjenjivali“ igračice. U jednom trenutku kada je „Dalmatinka“ bila bolja od „Metkovića“ par rukometašica iz Ploča je prešao u susjedni klub. Led je probila Ines Barbir – Miošić, ali je ona u „Metkoviću“ provela kraće vrijeme.U ranijem razdoblju „najzvučniji“ dolazak iz „Metkovića“ u Ploče bio je prelazak u „Dalmatinku“ Nataše Čopić – Parmać koja je u oba kluba uspješno igrala kružnu napadača.
Nekako u to vrijeme je u Vranjicu Ante Božić „Ćoni“ osnovao klub pod imenom mjesta i u kojem je i danas trener. „Vranjic“ je s vremenom postao jedan od najboljih klubova u Dalmaciji. U samom početku su se u klubu isticalo više igračica, a najbolja među njima bila je Tihomira Duvnjak. Posredstvom jednog trenera iz okolice Solina u klubu se načulo da Tihana ima ambicije doći u Ploče pa se stupilo s njom u kontakt. Prema tadašnjim propisima o registraciji igrača i igračica matični klub joj nije mogao praviti probleme oko prelaska pa je tako klub dobio jednu igračicu koja je u kratkom roku postala jedan od oslonaca kluba. Nažalost, na kvalifikacijskom turniru za ulazak u Jedinstvenu rukometnu ligu iz koje je klub godinu dana prije ispao, ozlijedila je križne ligamente i meniskus. Koljeno joj je operirao dr Nebojša Popović, istaknuti liječnik koji je ranije kao igrač banjalučkog „Borca“ bio jedan od najboljih kružnih napadača u bivšoj državi. Iako je operacija uspješno izvršena, Tihomira Duvnjak nije više bila na onoj razini na kojoj je bila do operacije. Jedno vrijeme igrala je za RK „Gradac“, a onda se u klubu aktivirala kao trenerica te je upisala Višu trenersku školu. Nako par godina opet je u klubu angažirana kao igračica i možemo slobodno kazati da je doživjela drugu igračku mladost.
Tih dana u klub je iz RK „Osijek“ došla igračica Crnčević inače iz Metkovića. Iako je odigrala više prvoligaških utakmica, u prvoj „Dalmatinkinoj“ postavi na lijevom vanjskom igrala je Tihomira Duvnjak. Te natjecateljske sezone klub je vodio Tomislav Mišo Veraja iz Metkovića, bivši odlični igrač „Mehanike“, dugogodišnji trener više klubova i jedno kraće vrijeme sudac. Iz tog grada pristupila je i Romana Ćuže kao i njezina starija sestra koja je bila vratarka, ali, kako se ubrzo udala, za klub je nastupila vrlo kratko.
Pola natjecateljske sezone klubu je pristupila i Maida Šoše iz RK „Višići“ koji je jedno vrijeme imao odličnu ekipu. S obzirom da je bila iz Čeljeva, prešla je u RK „Metković“ koji joj je bio znatno bliže.
Klub se još uvijek oslanjao na vlastite snage, ali pokoje pojačanje bilo je potrebno jer su za prvu ekipu igrale rukometašice mlađekadetskog, kadetskog, a vrlo rijetko i juniorskog uzrasta. Mlade i neiskusne rukometašice iz Ploča nisu se ravnopravno mogle nositi s tjelesno jačim, starijim i iskusnijim igračicama drugih klubova. Dovoljno je reći da su za „Osijek“ nastupale Tanjga i Ileš, a za „INU“ iz Siska igrala je Biserka Rožić – Višnjić jedna od najboljih jugoslavenskih pucačica.
RK „Orebić“ koji je nažalost već odavno prestao s radom, stvorio je veći broj odličnih rukometašica. Najviše se istaknula Mirsada Fačić koja je nastupala za beogradski „Radnički“, tadašnjeg prvaka Jugoslavije.
„Dalmatinka“ se zainteresirala za Nives Grljušić – Pehar koja je ubrzo pristupila klubu. Nešto kasnije u Ploče dolazi i njezina mlađa sestra Margita Grljušić – Arar čija kći Klara Arar igra kružnu napadačicu u prvoj sedmorki.
Nakon osvajanja prvog mjesta u I.B hrvatskoj rukometnoj ligi bilo je očito da djevojčice prosjeka godina 16,3 nije se u stanju nositi s „Podravkom“, „Lokomotivom“ i drugim hrvatskim klubovima. Klub se trebao igrački pojačati.
Iz Bjelorsije dolaze Olga Riškova, kružna napadačica i Marina Bratenkova, vratarka, obje reprezentativke svoje zemlje. Iz Italije se Vraća Dina Šutić, a iz Splita klubu također pristupa kružna napadačica Mišetić. To nije bilo sve. Iz mostarske „Lokomotive“, a preko „Rovinja“ pristupnicu podpisuje Sanja Bajgorić. U tom prijelaznom roku u prvoj godini prvoligaškog natjecanja klub pojačava igračica splitske „Dalme“ Vanda Runjić – Milun koja je u toj prvoj godini bila najbolja rukometašica u pločanskim redovima. Sljedeće godine također iz „Dalme“ klubu pristupa Tanja Poklepović koja je uspješno zamijenila Vandu Runjić – Milun. Jedno vrijeme u klub je došla ljevoruka Pavica Veraja – Tomašević. U trogodišnjem razdoblju igranja u prvoj ligi jednu natjecateljsku sezonu iz Mostara dolazi vratarka Zlata Zubac jedno vrijeme vratarka jugoslavenske seniorske reprezentacije. Iako je Ante Jerković doveo klub u najviši rang natjecanja, Upravni odbor za trenera postavlja Slavka Bralića iz Kaštela koji je ranije vodio splitsku „Dalmu“, a jedno vrijeme i zagrebačku „Lokomotivu“.
„Dalmatinka“ u prvoj prvoligaškoj sezoni osvaja šesto mjesto što, s obzirom na pojačanja ne možermo smatrati uspjehom, makar je klub u ligi bio novajlija.
U međuvremenu u klub dolazi još jedna bjeloruska reprezentativka Mežinskaja, ali kako je bila ozlijeđena, nije pružila sve ono što se od igračice takvih kapaciteta objektivno očekivalo.
Nakon nje iz „Graničara“ Đurđevac dolazi Marija Medar iz Metkovića koja je jedno vrijeme bila i u mostarskoj „Lokomotivi“. Nakon treće prvoligaške sezone klub ispada u niži rang natjecanja iz objektivnih razloga o kojima ćemo govoriti kasnije.
Nekako u to vrijeme iz kluba koji je djelovao u Opuzenu pod imenom „Opuzenke“, pristupnicu za „Dalmatinku“ podpisuju tri mlade rukometašice Vinka Odak, Maja Šiljeg i Josipa Butigan.
Zanimljiv je slučaj Nevenke Stanojević. Ova kružna napadačica koju je u Stanišiću trenirao Ante Jerković, u pomanjkanju takov tipa igračice jednu natjecateljsku sezonu registrirana je za „Dalmatinku“ i svakog drugog tjedna putovala bi vlakom u Ploče kako bi odigrala utakmicu i odmah se na isti način vratila u Stanišić. Također je putovala u sva ostala mjesta po Hrvatskoj u kojima je domaći klub igrao u Jedinstvenoj hrvatskoj rukometnoj ligi. Dakle, u Metković, Pulu, Varaždin i drugdje. Klub Neni Stanojević duguje veliku zahvalnost.
Nakon odlaska Slavka Bralića na čelo stručnog stožera opet dolazi Ante Jerković koji tada vodi jednu mladu i nadarenu generaciju s kojom postizava odlične rezultate u završnici prvenstva, a koja generacija opet uvodi „Dalmatinku“ u prvu ligu.
RK „Vrgorac“, klub stariji od našeg i koji nas je u prvoj odigranoj utakmici od osnutka uvjerljivo pobijedio, stvorio je više vrlo dobrih rukometašica. Imajući u vidu veće rukometne ambicije u „Dalmatinku“ dolaze Josipa Gašpar i Jelena Barać.
Broj djece u pločanskoj osnovnoj školi se stalno smanjuje što značajno skraćuje osnovu iz koje dolaze mlade igračice, i to ne samo u RK „Dalmatinka“ već i u košarci, karate kao i više manje u ostalim športskim udrugama koje djeluju na području Grada. Iako najpopularniji šport, i nogomet osjeća ovaj problem. Ovdje svakako treba pribrojiti i druge aktivnosti iz kulture i drugih društvenih djelatnosti.
Ipak, djevojčice najčešće biraju rukomet, pa je tako u klub došla vrlo nadarena generacija djevojčica rođenih 1994/95. S par rukometašica godinu dana mlađih napokon, nakon osvojin drugih i trećih mjesta na državnim prvenstvima, u Čakovcu 2010. godine ova generacija osvaja prvo mjesto.
U raznim razdobljima ovoj generaciji pridružuju se Ema Vuković i Anđela Erceg iz Vrgorca. Također, iz Knina u Ploče dolazi Valentina Blažević koja nakon svršetka srednje škole prelazi u RK „Sesvete Agroproteinka“, a nakon toga u inozemstvo. Valentina je danas standardna hrvatska seniorska reprezentativka.
Iz Makarske u Ploče stiže petnaestgodišnja Anamarija Boras koja nakon ŽARK „Split“ u kojem je provela jednu sezonu postaje članica zagrebačke „Lokomotive“ i državne seniorske selekcije.
Prije nekoliko godina iz Ljubuškog u klub dolaze vratarka Andrijana Vlatka Jelčić i Antonija Šimić. Dok Antonija iz obiteljskih razloga prekida s aktivnim igranjem, Vlatka je standardna vratarka seniorske ekipe. Jedno kraće vrijeme za „Dalmatinku“ nastupa i Kninjanka Josipa Ćarić, a jednu sezonu su članice kluba bile i sestre Barišić iz Metkovića.
U posljednje vrijeme klub je pojačala Lana Jarak iz mostarske „Lokomotive, a nakon nje iz istog kluba došla je i Antonija Rotim.
Pred početak nove natjecateljske sezone u kojoj „Dalmatinka“ opet nastupa u prvoj ligi, iz „Vranjica se u Ploče preselila vanjska igračica, ljevoruka Anđela Zelić.
Prilikom trećeg ulaska u I. Hrvatsku rukometnu ligu iz „Trogira“ u Ploče dolazi mlada i talentirana rukometašica Žana Čović – Marić koja je već bila pozivana u razne reprezentativne selekcije. Žana u Pločama ostaje jednu i pol natjecateljsku sezonu od kuda odlazi u najbolje hrvatske klubove, a odatle u inozemstvo, najprije u Njemačku, pa onda Poljsku, Tursku i na koncu u Mađarsku. U međuvremenu postaje standardna članica seniorske reprezentacije.
RK „Dalmatinka“ postoji već 40 godina. Onaj koji pročita ovaj članak može zaključiti da se klub često i značajno pojačavao. Članak ostavlja takav dojam, ali samo na prvi pogled.
Klub se u pravilu pojačavao s mladim i neafirmiranim rukometašicama koje su u Pločama postale igračice u pravom smislu te su, pored domaćih Žderić – Batinović, Jelčić – Kukoleća i drugih postale afirmirane rukometašice i na koncu konca i reprezentativke.
Bilo je razdoblja u životu kluba kada su „Dalmatinki“ pristupale dvije ili više igračica sa strane, a bilo je isto tako godina kada su na ŠC „Močvara“ i u športskoj dvorani igrale samo djevojčice i djevojke potekle u klubu. Ako bismo primijenili običnu aritimetičku sredinu, zaključak je sljedeći: U 40 godina igranja ženskog rukometa u Pločama godišnje je „Dalmatinki“ pristupala jedna igračica sa strane što je zapravo zanemariv broj kada se zna u kakvim ligama je klub nastupa i te kakve je rezultate u tih četrdeset godina postizavao. Vjerujem da će tako ostati i u buduće.
- S. S obzirom da ovaj tekst nastaje isključivo po sjećanju autora te su tako moguće pogreške, ali i izostavljanje pojedinog protagonista kroz 40 godina rada kluba, unaprijed se ispričavam onima koje sam u ovoj kronogiji preskočio. Vjerujte, nije bilo namjerno. U vrijeme igranja u prvoj ligi jedno vrijeme je direktorom kluba bio i IVICA ANDRIJAŠEVIĆ. Kako ga nisam naveo u članku „Svi klubski direktori“, a na to sam upozoren, ovom prilikom se Ivici ispričavam.
Kako sam već napisao, bio bih zahvalan svima onima koji me na propuste upozore. Na koncu ću, ako propusta bude više, sve to navesti u posebnom članku.
IGRANJE SA STRANIM VRHUNSKIM KLUBOVIMA
U bogatoj športskoj aktivnosti RK „Dalmatinka“ je igrala s raznim klubovima od malih i početničkih pa do najvećih klubova Europe.
Jedna od prvih utakmica u gostima odigrana je u Stocu na igralištu manjih dimenzija od propisanih. Na toj utakmici rezultat je bio 11-10 za domaće. Iako su Nadi Krstović – Cvitanović držali „flaster“ tijekom čitavih 50 min (u to vrijeme utakmice za žene trajale su 2X25 min), ona sama je postigla svih 10 pogodaka za Pločanke.
Klub nije gostovao nigdje izvan granica bivše države. U njezinu okviru igrao je u Izoli, Novom Sadu, Sremskoj Mitrovici, Brčkom, Mostaru, Stocu, Nevesinju, Konjicu, Jablanici, Čapljini, Ljubuškom i još nekim gradovima. U Republici Hrvatskoj, igrajući u Jedinstvenoj hrvatskoj rukometnoj ligi i kasnije u I. B i I. A rukometnoj ligi i u kupu nastupao je u gotovo svakom mjestu u kojem postoji ozbiljniji rukometni klub.
Prva utakmica s nekim renomiranim i poznatim europskim klubom odigrana je na „Močvari“. Suparnik u ovom prijateljskoj ogledu bila je zagrebačka „Lokomotiva“ u to vrijeme, pored beogradskog „Radničkog“ najbolja jugoslavenska, a i među najboljim europskim ekipama. U njihovim redovima napose se isticala vratarka Ana Titlić jugoslavenska reprezentativka. Zagrebčanke su naravno bile bolje i uvjerljivo pobijedile. Sudili su Miro Bjelajac i Božidar Bendelja.
Sljedeća utakmica je odigrana također na „Močvari“ s višestrukim prvakom Europe „Spartakom“ iz Kijeva kojeg je vodio legendarni trener Igor Turčin. Zanimljivo je da je u to vrijeme još igrala njegova supruga Zinaida Turčina koja se aktivnog igranja ostavila u četrdesetdrugoj godini života, a kasnije je bila izbornica Ukrajine. Na utakmici u Pločama nastupila je i njihova kći. Pred gledateljima dobro ispunjene „Močvare“, pločanske rukometašice su izgubile samo četiri pogotka razlike od velikog kluba kojeg u Europi još nitko nije nadmašio, a svi su izgledi da i neće.
Treća utakmica je odigrana u opuzenskoj športskoj dvorani, a u goste su Pločankama došle rukometašice podgoričke „Budućnosti“. Iako su tek kasnije bile najbolje na „Starom kontinentu, već tada su spadale među najbolje. Dovoljno je spomenuti sestre Mugoša, Pejović i još neke poznate igračica. I na toj utakmici razlika nije bila velika u korist „Budućnosti“. Sudili su Miro Bjelajac i Neven Vicić.
Osim „Lokomotive“, Spartaka“ i Budućnosti, u Pločama su gostovali mnogi klubovi iz Italije, Austrije, Švedske i još nekih zemalja.
Piše: Neven Vicić