Portal Rogotin vam donosi crtice iz povijesti Rukometnog kluba Dalmatinka Ploče uz zanimljive fotografije.
Napominjemo da je ovo dio povijenih činjenica uz fotografije, koje ćemo tijekom vremena kroz nove članke popunjavati!
RAZDVAJANJE
Tih dana sve više je do izražaja dolazila razlika u klupskoj politici između muške i ženske sekcije. Iako je uprava bila jedinstvena, ljudi koji su vodili ženski dio zalagali su se da se klub, barem što se djevojaka tiče, oslanja na vlastite snage. S druge, pak strane, imajući velike abicije, muški dio se sve više počeo oslanjati na igrače koji nisu bili u prvom planu u metkovačkoj „Mehanici“. Ne slažući se takvom stručnom i klupskom politikom skupina ljudi iz kluba u kojoj su u prvom planu bili Mišo Cvitanović, prof. Ante Marević, Neven Vicić, Joze Lakić, Stevica Baćujkov i još neki odlučili su odvojiti žensku sekciju u poseban klub, što su ubrzo i učinili. Da su tada bili u pravu dokaz je proslava četrdeset godina djelovanja i uspjesi u tom razdoblju.
Ovdje svakako treba opisati kako je klub u svom nazivu sačuvao ime „Kartonplast“.
Šport je u to vrijeme vodila takozvana SOFK-a (Savez organizacija fizičke kulture). Nekima u tom tijelu palo je na um da mogu gasiti, osnivati i spajati klubove. Predsjednik SOFK-e koji je radio u SUP-u u Pločama, izvršavajući zaključak tijela ove organizacije dostavio je klubu rješenje kojim ga gasi i uvrštava u Sportsko društvo „Ploče“. U to društvo ušli su svi pločanski športski klubovi osim ONK „Jadran“ Autor ovih redaka sjeća se vrlo dobro da je za Društvo za tekuću godinu određen iznos od 63 milijuna dinara, a samo za „Jadran“ 61 milijun. U SD „Ploče“ uključeni su ženska odbojka, muška odbojka, ženska košarka, muška košarka, ženski rukomet, muški rukomet, ragbi i šah.
U klubu se s takvim potezom nije mirilo. Bez žiro računa i bez mogućnosti donošenja bilo kakvih odluka, smatralo se da klub ne može uspješno djelovati. Zbog toga je u otvorenom roku upućena žalba Republičkom sekretarijatu unutrašnjih poslova. Ubrzo je rješenje pločanskog SUP-a poništeno i klub je počeo djelovati pod novim nazivom „Ploče- Kartonplast“.
Ovdje ćemo spomenuti još jednu zanimljivost. Prvi kupljeni dresovi su bili plavi i bijeli, a jednake boje bili su i šorcevi. Kako je u statutu SD „Ploče“ bila propisana i boja dresova svih klubova u njega uključenih, a ta je opet bila plava i bijela, nakon osamostaljenja temeljem rješenja RSUP-a iz Zagreba, a kako je na računu kluba bilo nešto novca, trener Ante Marević i pisac ovih redaka otišli su Split i kupili crvene dresove, šorceve i trenerke. Nekako u to vrijeme izrađen je novi znak kluba u kojem dominira crvena boja. Ta boja je zaštitni znak kluba sve ove godine makar se igra i u dresovima druge boje. Osnovana je udruga navijača nazvana „Crljeni“ koju već nekoliko godina vodi Tihomir Tolj, veliki navijač kluba. Svakako kao značajno treba spomenuti da je dopisnik „Sportskih novosti“ i još nekih novina radio stanica i portala Jurica Vukojević rukometašice „Kartonplasta“ krstio imenom „malene“, imenom koje zasluženo nose još i danas.
POČECI SLUŽBENIH NATJECANJA
Do Domovinskog rata
Pločanske rukometašice odigrale su u prvim mjesecima djelovanja više utakmica s klubovima iz okolnih mjesta, igrajući sve više s klubovima iz Hercegovine gdje se ženski rukomet igrao u Konjicu, Jablanici, Mostaru, Ljubuškom, Stocu, Čapljini i Višićama. Međutim sve su te utakmice, barem u početku bile prijateljske. Tek u posljednje vrijeme razdoblja o kojem pišemo formirana je nekakva liga koja zapravo nije do kraja ni saživjela i u kojoj je pored „Kartonplasta“ igrale još neki klubovi iz Hercegovine.
Još prije četrdesetak i više godina u Dalmaciji su se odigravale utakmice osnovnih škola u rukometu. Napokon je došao red i na Ploče. Iako smo djelovali već jedno vrijeme, Daslav Mudronja koji je bio spiritus movens rukometa u Dalmaciji i koji je bio tajnikom Rukometnog saveza Dalmacije nemalo se iznenadio informacijom da u Pločama postoji rukometni klub. Pozvao nas je na sastanak u Split i inzistirao da nas se uvrsti u prvenstvo Dalmatinske lige. Ta odluka nije prošla bez protivljenja, a napose se u tomu isticala splitska „Dalma“. Njegova upornost, a i činjenica da je bio iz Drniša te da je s mojom majkom išao u školu, prevagnula je te smo postali novi članovi Dalmatinske lige.
Prvo kolo odigrali smo u Dugom Ratu u kojem smo od „Orkana“ izgubili četiri pogodaka razlike. Ne sjećam se da nas je „Orkan“ ikada više pobijedio. Na prvu službenu utakmicu u Pločama u gošće su nam došle rukometašice „Galeba“ iz Šibenika koji su vodili Leo Ernjak i Henrik Plančić, danas nažalost pokojni. Igrajući bez Nade Krstović, izgubili smo deset razlike.
U to vrijeme nismo se još uvijek mogli suprostaviti klubovima Dalmatinske lige. Ipak, u prvoj utakmici drugog dijela prvenstva koju smo s „Orkanom“ odigrali u Metkoviću zbog zauzeća igrališta na SC „Močvara“ polučili smo jedinu pobjedu i bili uvjerljivo posljednji. Srećom, opet nas je „spasio“ Daslav Mudronja koji je proširio ligu s dvanaest na četrnaest članova. Ali, više nismo bili „mačji kašalj“. Pobijedili smo između ostalih i „Dubrovnik“, a i s „Metkovićem“ smo se već uspješno nosili. Na koncu tog prvenstva osvojili smo četvrto mjesto. Sljedeće godine opet smo od četrnaest ekipa bili četvrti. Četvrtu godinu igranja u ovom rangu natjecanja, s potpuno istim sastavom pločanske rukometašice uvjerljivo su osvojile prvo mjesto s osam bodova prednosti ispred „Vodica“. Na taj način osigurale su kvalifikacije za ulazak u II. jugoslavensku rukometnu ligu u kojoj su nastupale ekipe iz Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Prilikom mog posjeta uredu Hrvatskog rukometnog saveza u Zagrebu koji se tada nalazio na Trgu Republike 15 (danas opet Trg bana Jelačića), tadašnji tajnik Saveza pokojni Branko Horvat, inače jedan od najboljih jugoslavenskih sudaca sa značkom EHF-a i IHF-a dao mi je čvrsto obećanje da će se tržiti od sudionika kvalifikacija da organiziraju ove kvalifikacijske utakmice, inače, igrat će svak sa svakim. Tajnik Saveza Dalmacije Daslav Mudronja ponudio je kao mjesto igranja Split ili Sinj. Branko Horvat nije se držao obećanja. Mi smo tako u Pločama pred prepunim gledalištem na SC „Močvara“ ugostili „Ivanić“ iz Ivanić Grada i pobijedili s tri pogotka razlike. Na gostovanju izgubili smo istim omjerom datih i primljenih pogodaka. Nažalost naši gosti postigli su pogodak više u Pločama nego što smo to mi učinili kao gosti u Ivanić Gradu. Tako nam je propala jedinstvena šansa plasirati se u II. jugoslavensku rukometnu ligu zapad. Umjesto nas u ligu je otišao „Ivanić“.
Ipak, naše mlađe igračice stekle su određenu rutinu igrajući s prekaljenim rukometašicama od kojih su neke već nastupale za vodeće hrvatske i jugoslavenske klubove. Sjećam se da je za „Ivanić“ igrala primjerice Deželić koja je provela više godina u prvoligaškim klubovima.
Sljedeće godine bila je godina reorganizacije natjecanja u Hrvatskoj. Formirane su dvije Hrvatske rukometne lige – Istočna, u kojoj su bili klubovi iz Dalmacije i Slavonije i Zapadna s klubovima sjevera i Istre.
Naše rukometašice uspješno su se nosile s „Osijekom“, „Olimpijom“ također iz Osijeka, „Psunjom“ iz Okućana, Slavonskim Brodom, „Dardom“, „Partizanom“ iz Raića i drugim poznatim hrvatskim ekipama. Kada su ove dvije lige spojene u Jedinstvenu hrvatsku rukometnu ligu, pločanske rukometašice našle su se i u ovom rangu natjecanja. Međutim, spletom raznih okolnosti ispale su su u Dalmatinku ligu kroz koju su se po običaju samo prošetale. U kvalifikacijama u Opuzenu, jer su se već jedno vrijeme utakmice morale igrati u dvoranama uvjerljivo su pobijedile i na se način opet vratile u Jedinstvenu hrvatsku rukometnu ligu.
A onda su se nad Hrvatskom nadvili dramatični događaji koji su šport u potpunosti bacili u drugi plan. Ipak, rukometašice su marljivo trenirale, sada već u novoizgrađenoj športskoj dvorani u Pločama. Prilagodivši se ratnim zbivanjima, prije svakog treninga najprije je vježbano ponašanje u slučaju uzbune, a nazočne igračice su svoju odjeću, umjesto u svlačionici ostavljale na klupama kako bi u slučaju znaka sirene što prije mogle pobjeći u sklonište.
U Domovinskom ratu i nakon njega
U novoj reorganizaciji ligaškog nadmetanja u Hrvatskoj utrojena u ženskom rukometu I. A hrvatske rukometna liga i dvije B lige, jedna Dalmacija i Istra, a druga Slavonija i zagrebačka regija, odnosno sjever. Da bi se dobili sudionici svih triju liga organirano je prvenstvo po bivšim savezima i to po turnirskom načelu. Naš klub odigrao je dvije utakmice, obje dobio, a onda više nije pozivam ni na jednu utakmicu. Tadašnji predsjednik Obrad Lalovac i ja otišli smo na sastanak u Split i uvjerili nazočne da je našem klubu i klubu iz Metkovića mjesto u novoosnovanoj IB ligi. Uostalom, i s one dvije pobjede skupili smo dovoljno bodova da bismo mogli nastupiti u novom rangu natjecanja.
U natjecanje smo krenuli s potpuno podmlađenom ekipom u kojoj su nastupake uglavnom djevojčice rođene 1976. i 1977. godine, a koje su na državnom prvenstvu osvojile drugo mjesto i o čemu će biti riječi kasnije. Naše neiskusne igračice nisu se predavale, ali nisu ni bile dorasle igračicama „Trogira“, „Rovinja“, „Opatije“ kao i drugih ekipa. Ipak, osvojile su deseto mjesto. Sljedeće natjecateljske sezone, uigranije i iskusnije, bez najstarije Nives Pehar koja je izostala iz obiteljskih razloga, izgubile su od apsolutnih favoritkinja „Rovinja“ u gostima jedan razlike, „Trogira“ u Trogiru isto tako tijesnim rezultatom, pobijedile sve ostale, a u Pločama više nego uvjerljivo pobijedile „Rovinj“ i u zadnjoj utakmici „Trogir“ predvođen s dvije juniorske reprezentativke „Dalme“ koje su igrale po tada važećim propisima na posudbu. Netko je snimio proslavu nastalu nakon utakmice.
Gledatelji su provalili u teren i ponijeli na rukama igračice i trenera Antu Jerkovića. Ta ne osvaja se svaki dan prvo mjesto i ne plasira se svaki dan u I. A hrvatsku rukometnu ligu. A pločanske rukometašice, možda i najbolja generacija kluba je upravo to ostvarila. Nakon šesnaest godina postojanja poraza i pobjeda, razočaranja i veselja ostvario se san o kojem generacije pločanskih rukometašica nisu ni sanjale, napose one koje su prvi put u ruke uzele rukometnu loptu i učile prve i osnovne rukometne korake.
Tih dana rukomet je u Pločama bio u prvom planu. Riješeno je pitanje sponzora, dovedene su neke igračice sa strane jer mlade kadetkinje i pokoja juniorka nisu se mogle nositi s poznatim i iskusnim igračicama iz drugih prvoligaških klubova. Ne smijemo smetnuti s uma da je tih dana „Podravka“ harala Europom s poznatim rukometašicama Garnusovom, Tirkom i nadasve Petikom, sigurno najboljom hrvatskom rukometašicom svih vremena.
Klub se u I. A hrvatskoj rukometnoj ligi zadržao tri sezone, a u prvoj je zauzeo odlično šesto mjesto. Druge godine bio je lošije plasiran, a na koncu treće zauzeo je mjesto koje ga je vratilo u niži rang natjecanja.
U športskoj dvorani u Pločama u službenom ulazu za športaše i športašice na zidu je slika igračica koje su nastupale za klub te posljedne prvoligaške sezone. Od dvadesettri igračice u sljedećoj natjecateljskoj godini iz kluba je otišlo sedamnaest rukometašica. Ekipa je popunjena mlađim. To kao da se nije ni osjetilo. Zauzeto je odlično drugo mjesto, odmah iza pulske „Arene“ koja je te godine imala velike ambicije. O radu s mlađima govorit ćemo kasnije.
Opet se mijenjao sustav natjecanja. Naime, formirane su tri druge lige. Klub je prema teritorijalnom načelu uvršten u II. hrvatsku rukometnu ligu jug.
Svaki put kada se našao u ovom rangu natjecanja, osvojeno je prvo mjesto. U početku su prvaci s dijelom lošije plasiranih prvoligaša sudjelovali u kvalifikacijama, a onda je to promijenjeno te su najbolji u drugim ligama izravno ulazili u najviši rang ženskog rukometnog natjecanja u Republici Hrvatskoj. Klub je tako još tri puta igrao u prvoj ligi, jednom i dvije sezone uzastopice. U ostala dva plasmana zadržao se u društvu najboljih hrvatskih klubova samo jednu godinu. Kasnije, u okviru financiranja, govorit ćemo i o razlozima brzog vraćanja u drugu ligu.
IME KLUBA OD OSNIVANJA DO DANAS
Kao što smo već napisali, klub je počeo djelovati pod „radnim“ nazivom „Azbest“. Razlog je očit. Damir Zeman, inicijator i organizator ljudi koji su sudjelovali u osnivanju kluba radio je u „Azbestu“. Vidjevši da poduzeće izdašno financira neke športske projekte i klubove, nažalost uglavnom izvan Ploča, držao je kao gotovu stvar da će ne baš velikim financijskim sredstvima pripomoći početak djelovanja. Nažalost, prevario se. „Azbest“, odnosno čelni ljudi nisu bili voljni financijski podržati rukometni klub ili, moguće više nije bio ni u stanju to učiniti. Daleko bi nas odvelo kada bismo analizirali tadašnje financijske propise jer je moguće da na temelju pozitivnih zakona tog doba to ni nisu mogli ostvariti.
Kako nije bilo sigurno da bi SOFK-a klubu dodijelila sredstva koja bi bila za prvo vrijeme dostatna iako je kupila dvije garniture dresova i šorceva te trenerke, trebalo se okrenuti na drugu stranu. Obavljeni su razgovori s vodećim ljudima u „Kartonplastu“ i dogovor je ubrzo postignut. Poduzeće je bilo voljno pomoći klub za početak s inicijalnim sredstvima te klub već početkom godine 1978., dakle i prije formalnog osnutka nosi naziv Rukometni klub „Kartonplast“.
Već smo opisali kako je RK „Kartonplast“ ukinut odlukom SOFK-e i SUP-Ploče. Tih nekoliko mjeseci naziv kluba je bio Rukometni klub „Ploče“. Naime, svi klubovi uključeni u športsko društvo „Ploče“ nosili su to ime. Srećom, to razdoblje je trajalo kratko. Klub je zadržao naziv Ploče, a njemu je pridodao i naziv Kartonplast. Dobivši dopuštenje od vodstva firme, klub je na skupštini donio novi statut koji je registriran kod nadležnog upravnog tijela te je u statutu također naveo i novi naziv: Rukometni klub „Ploče – Kartonplast“. Pod novim imenom klub je djelovao nekoliko godina.
Tada se na gospodarskoj i poslovnoj sceni Ploča pojavljuje novi dio trgovačke firme „Dalmacija“ koja se do tada bavila samo trgovinom. Izgradila je rezervoare za vino i druge potrebne zgrade, a napose bazene u kojima će uzgajati ribu. Ta postrojenja su niknula uz brdašne Sestrum, uz magistralu preko puta Rogotina. Vodstvo tog dijela poduzeća „Dalmacija“ pokazalo je interes za „ulazak“ u klub te bi ga izdašnije financiralo, što je prihvaćeno. Klub opet mijenja ime i zove se Rukometni klub „Dalmacija“. Pod ovim imenom klub postaje poznat i priznat u cijeloj tadašnjoj državi. Sudjeluje na više završnica državnih prvenstava na kojima postiže značajne rezultate.
Nažalost, poduzeće „Dalmacija“, odnosno dio u Rogotinu upada u financijske probleme i više nije bilo u stanju financitati klub ni na elementarnoj razini. Klub, koji kako smo rekli postaje poznat u cijeloj državi zadržava ime „Dalmacija“. Međutim, kako su zbog odličnih igara ambicije porasle, vodstvo kluba u razgovoru s čelnim ljudima poduzeća „Interšped“ prihvaća njihov prijedlog, firma postaje glavni sponzor te klub opet mijenja ime, a kako je to vrijeme ratnih zbivanja i osamostaljenja Republika Hrvatske, novo ime glasi:– Hrvatski rukometni klub „Dalmacija Interšped“. Pod tim imenom klub po prvi put postaje prvoligaš.
U općoj euforiji nastaloj zbog ulaska u najviši rang natjecanja u Pločama po prvi put, a nažalost, čini nam se i zasad zadnji, u Pločama se pokazuje interes da se klub financijski konsolidira kako bi mogao uspješno sudjelovati u natjecanju. Kao glavni sponzor pojavljuje se osiguravajuće društvo „Mediteran osiguranje“ uz ostale manje sponzore i uz Grad Ploče. Zadaća kluba bila je, među ostalim i promidžba novog osiguravajućeg društva. Kako se klub nerado rastajao od starog imena, pronađeno je rješenje. Puni naziv glasio je: Hrvatski rukometni klub „Dalmacija Mediteran osiguranje“, s tim da će se u javnosti pojavljivati s skraćenim nazivom: HRKD „Mediteran osiguranje“.
Istekom sponzorske ugovorne obveze s osiguravajućim društvom, klub opet preuzima staro ime RK „Dalmacija“ pod kojim imenom djeluje još neko kraće vrijeme.
Iz financijskih i statusnih razloga klub je bio prinuđen izvršiti potpunu reorganizaciju u što je spadalo i promjena imena. S obzirom da je već postao poznat pod imenom „Dalmacija“, da je pod tim imenom igrao u prvoj ligi, da su mlađe uzrasne kategorije uspješno nastupale na završnicama državnih prvenstava, na klubskoj skupštini usvojeno je ime koje se previše ne razlikuje od postojećeg. Tako je prihvaćeno ime „Dalmatinka“ koje klub uspješno nosi i danas.
Piše: Neven Vicić