DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU – „NIŠTA ŠTO ULAZI U ČOVJEKA NE MOŽE GA ONEČISTITI, NEGO ŠTO IZ ČOVJEKA IZLAZI-TO GA ONEČIŠĆUJE“

O kako su nestalni sudovi ljudski? O kako teško čovjek dolazi do pravih spoznaja o okruženju u kojem provodi životne dane? Nastoji spoznati prirodne tokove i putanje zvijezda i u tome ima uspjeha.
Shvatio je, poučen životnim iskustvom, da je najteže upoznati samog sebe, a još teže onog pored sebe. O koliko puta smo se u prosudbama svojim prevarili, priznajući to sebi i drugima.
Događa se tako često. Možemo živjeti godine i godine u istom mjestu, pa i u istoj kući s nekom osobom, a da je ne poznajemo. Ima rođenih „glumaca“ bez diplome koji nas svojim ponašanjem zavaraju. Izvana se pokazuju dobri i pošteni, pa nas iznenadi kad otkrijemo i doživimo da nisu takvi.
„Ovaj me naraštaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene“
Ruku bih bio stavio u vatru za njega, a gle sad. Tko bi se tome nadao. Sve nas je iznenadio – razočarao – može se često čuti.
Nemojte se čuditi. Svi znamo za slučaj Jude. Tri godine je bio s apostolima. Ti godine su ga oni imali priliku promatrati i provjeravati, a ipak nisu imali pojma s kome žive, tko je „uljez“ među njima. Kad je Isus na posljednjoj večeri rekao: „Jedan će me od vas izdati“ (Iv.13.21.), nitko od apostola nije upro prstom u Judu. Nitko nije u njega posumnjao.
U današnjem evanđelju Isus predbacuje farizejima: „Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: „Ovaj me naraštaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske“. (Mk.7.6-8).
Dobrota koju na vani pokazujemo, poštenje koje riječima usvajamo, pobožnost koju drugi u nama vide, vrijede ako je u srcu što i vani svjedočimo. A ne vrijedi ništa ako na vani jedno pokazujemo, a u srcu je sasvim drugo.
Mi se često iznenadimo: netko nam izgleda lijep, ugodan, slatkorječiv da bi ga „na ranu mogao priviti“, ali najednom se otkrije da ta osoba nije onakva kakvom se prikazuje, te da bi rana na koju bi je privili brzo izgorila.
Drugi nam naprotiv izgleda oštar i osoran, ali kad dođe do potrebe, vidiš da ima ljudsko srce puno razumijevanja spremno pomoći u svakom pogledu.
Židovski farizeji su davali izgled strogo poštenih ljudi koji su neobično zauzeti za Božji zakon. I mnogi su ih ljudi držali za uzor.
Često se u opticaju pojave lažne novčanice. Koja ti korist od njih. Stručnjaci dobro znaju koji je novac pravi, a koji krivi.
Mi smo ljudi naivčine. Mogu nas drugi prevariti svojim tobožnjim poštenjem, pobožnošću i dobrotom. Isus se ne može prevariti. On i misli naše poznaje, skrivene u dubini duše.
Lažne novčanice nemaju vrijednost, samo nanose štetu onima koji ih proizvode, kao i onima koji se njima služe.
Dobrota, poštenje, vjera, se ne glume, oni se žive. Slabi smo glumci. Pravo stanje ipak se otkrije.
Što čovjek ima od toga da glumi zdravlje, a bolest ga izjeda, da glumi pametnjakovića koji se u sve razumije, a svjestan je svojeg ograničenog znanja. Koja mu korist glumeći finoću, a srce mu je podlo?
Srce određuje što je čisto. Kakvo je srce, takav je čovjek.
Isus šalje jasnu poruku: „Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. Tko ima uši da čuje – neka čuje!. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle misli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka“. (Mk.7.14-16, 21-23).
Farizeji su se htjeli Isusu predstaviti kao bolji čuvari Božjeg zakona nego što je On, te Isusu predbacuju: „Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?“. (Mk.7.5.).
Isus im odgovara: Vi držite te svoje običaje kao svetinju, a pravih svetinja ne poštujete. Stare običaje držite, a Božje zapovijedi ne držite.
Kako nam izgledaju bijedni ti farizeji koji hoće da Isusa uče kako se Božji zakon poštuje. Imaju oni svoje sljedbenike kroz čitavu povijest, koji „sole pamet“ svećenicima, biskupima, pa i svetom ocu Papi kako se čuva vjera i Božji zakon. Oni ne trpe „novotarije“, držeći se običaja „ko pijan plota“.
Kad nam crkva naglašava vrijednost svete mise i našu nedjeljnu dužnost, to nam se čini previše. A kad nam crkva olakšava post, kažemo da popušta u vjeri. Kad nam crkva naglašava svetost ženidbenog i bračnog života, to nam izgleda teško, smatramo da je to nepotrebno, a ovamo se pravimo višim kršćanima od Pape i biskupa.
Isus nam naglašava da nije toliko važno postiti od onoga što ulazi kroz usta koliko je važnije postiti od zla koja izlaze iz srca kroz usta.
Ne budimo glumci koji pred ljudima glume dobrotu, a u nutrini te dobrote nema.
Što bi koristilo da u knjigovodstvenim knjigama stoje zabilježeni milijuni dobiti, a kasa prazna?!
Neka tvoje plemenite riječi i ljupki izraz lica budu odraz punine srca prožetog Božjom ljubavi, koja po tebi svjedočeći privlači i druge tom izvoru života i sreće.
Isus sve stavlja na svoje mjesto – premješta težište od vanjštine na nutrinu: od stvari na čovjeka, od naših običaja, predaja i zakona na Božje zapovijedi. Nema prljavih stvari. Čovjek je često zao i prljav. Srce određuje što je čisto, a što nečisto. Kakvo je srce, takav je čovjek, takav je život, takav je svijet.
Svijet je fotografija, slika čovjekova srca, naših duša. Božje zapovijedi nitko niti može, niti smije mijenjati. One su vječne dok naši običaji, zakoni i predaje nastaju i nestaju.
Svijet se ne obraća dokidanjem, već vršenjem Božjih zapovijedi. Naše srce je svijet. Očistimo ga i život će biti čist i svet. Moramo to svaki dan iznova pokušati.