U mnoštvu proizvoda koji nam se nude nije lako odabrati zdravu hranu. Teško nam se odlučiti, jer svi hvale svoje proizvode. Svjesni smo da ima mnogo „falcifikata“, da nam se često prodaje „rog za svijeću“. Svjestan je čovjek te trgovačke klopke, ali pritisnut neimaštinom poseže za jeftinijim proizvodima svjestan upitnosti njihove kvalitete. Njemu je potrebno preživjeti, a kako i koliko će dugo živjeti na to ni ne misli sve dokle ga zdravlje služi. Tek kada počne pobolijevati traži uzrok svojih patnji.
Tko želi živjeti mora jesti zdravu hranu. „Hodite, jedite od mojeg kruha i pijte vina koje sam pomiješala. Ostavite djetinjarije, da biste živjeli, i hodite putem razboritosti“, poruka je Knjige mudrih izreka.
Ne živite kao ludi, nego kao mudri
Psalam 34 nas poziva: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin! Apostol Pavao nas u Poslanici Efežanima upozorava: „Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri!
„Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruga, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta“. (Iv.6.51.).
Čuli smo poruke i upute za zdrav život duše i tijela. Zar pametnome treba još nešto dodati? Zar vjernik može i dalje sumnjati i „tražiti kruha svrh pogače“ koju mu nudi Gospodin?
Ako ti netko za otrov: drogu, duhan, alkohol, kaže da je to zdrava hrana, a ti povjeruješ i uzimaš je jer ti „godi njen okus“, nećeš se osloboditi dugotrajnih za život opasnih posljedica.
Ne odlučuj se za ono što je slatko, ugodno, već za ono što je zdravo, istinito, bez obzira „koliko košta“.
Svaka hrana ostavlja posljedice na onoga koji ju konzumira. Životinjski svijet nam daje dobru pouku. Hrana daje okus – kvalitetu njihovu mesu, mlijeku, siru. Na daleko je poznata paška janjetina, a i paški sir, „morem posoljeno“ ljekovito bilje što ga janjci pasu. Domaća koka „prpalica“ i ona iz peradarnika nisu istog okusa, bitno se razlikuju. To svi znamo bez obzira na školsku spremu.
Čemu tražiti, „otkrivati toplu vodu“ kad se radi o duhovnom životu, o duhovnoj hrani?
„Ja sam kruh živi koji je s neba sišao“, poručuje nam Isus. Stoga ne gubi vrijeme tražeći i iskušavajući „nešto privlačnije“. Možda ti smeta činjenica što taj kruh treba blagovati čista srca. Ta, zar te majka nije učila: Dijete drago, peri ruke prije jela. Vjerovao si majci koja te voli i želi ti dobro, te si ruke redovito prao. Nije ti trebalo to više ponavljati. Zar to isto pravilo ne vrijedi i za duhovnu hranu – Isusa?
Tko želi živjeti treba prihvatiti Isusa vjerom i srcem. Taj kruh je On skriven u naš kruh – hostiju.
Naš Gospodin nije mogao ostati među nama u tjelesnom – fizičkom liku. Budući da nas nije htio napustiti, našao je drugi način kako će biti među nama. On je tu u obličju kruha da nas tako hrani Božjom hranom – kruhom života.
Indijski pjesnik R. Tagore opisuje u jednoj svojoj pjesmi susret nekog prosjaka i kralja. Putovao prosjak – umoran od poniženja i neizvjesnosti što mu donosi sutrašnji dan. Njemu ususret dolazi kralj u zlatnoj kočiji. Srce mu zaigra od pomisli na susret s kraljem koji će ga lijepo pogledati i obdariti. Siromah stade pokraj puta očekujući od kralja dobar milodar. Kralj zbilja zaustavi kočiju, dođe do prosjaka i pruži ruku prema njemu. Ali nije davao, nego pitao: „Imaš li mi išta dati?“. Iznenađen i zbunjen prosjak zavuče ruku u svoju sirotinjsku torbu i pruži kralju šaku brašna. Tužan nastavi put razočaran u vlastita očekivanja, ljut na bešćutnog kralja kojem nije dosta njegova zlatna kočija, već i od njega traži dio isprošenih dobara, koja su mu život značila.
Krist – kruh – pričest, naša je životna snaga
U tim mislima dočeka večer. Sjede i pogleda u svoju torbu da vidi koliko mu je još brašna ostalo. Zastade, iznenadi se veoma kad u torbi ugleda grumen zlata. Ne vjeruje u ono što gleda i drži u rukama. Shvatio je da je to kralj neopazice stavio u njegovu torbu i zaplaka govoreći: Ah, kad je tako darežljiv za šaku brašna, zašto mu nisam poklonio sve što je bilo u torbi?! I tako prosjak ostade prosjak pun vjere u kraljevu velikodušnost.
Mi smo ti prosjaci. Nama je lako obogatiti se Bogom. Mi našem Gospodinu pružamo šaku brašna, komadić kruha, naš život. Uskrsli Bogočovjek postade naše bogatstvo. To može samo Gospodinova svemoć i ljubav. Teško je to shvatiti. Drskost bi bila tražiti neki drugi dokaz Božje ljubavi prema nama.
Podaj mu sve što imaš – samoga sebe – čitavog sebe, i za uzvrat dobit ćeš grumen zlata obasjan vječnom srećom u krilu Nebeskog Oca.
„Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan“. (Iv.6.54.).
Krist – kruh – pričest, naša je životna snaga, lijek našoj slabosti i smrtnosti.
Bolesnicima, ranjenicima koji iskrvare zbog gubitka krvi, kao zadnji lijek i pomoć daje se transfuzija krvi. Potreban je odgovarajući donator. Tuđa krv prelijeva se u njihove žile i njihovo srce da im donese osvježenje, ojačanje, lijek, život…
Sveta pričest je takva transfuzija – prelijevanje snage živoga Bogočovjeka u naš slabi, bolesni organizam, u naše smrtno biće.. Uvijek smo slabi, bolesni, smrti na dohvatu. Gospodin se zato pobrinuo da nam u pričesti, tom božanskom transfuzijom, prelije svoju snagu, svoj život.
Pričest nas pridružuje Isusu Kristu, životno nas sjedinjuje s njime. Na čudesan božanski način mi smo u Isusu Kristu, i On u nama.
Sveti Augustin piše: „On nas uzima u svoje tijelo, postajemo njegovi udovi i tako postanemo što primamo“. Zato nas Crkva zove što češće na pričest. Tu je život i snaga našeg kršćanstva. Tu je vrelo naše svetosti.
„Ja se često pričešćujem, jer sam nesavršen“. (Sv. Franjo Saleški). Drugog izvora života i svetosti za kršćanina nema. Samo je jedan kruh što daje život svijetu „koji je sišao s neba – Isus Krist“.
Težak je put iz ropstva u slobodu. Izraelski narod je dobar primjer – njegov hod pustinjom u obećanu zemlju. Svaki čovjek čezne za nekom „obećanom zemljom“. I svaki dan osjeti da je još daleko od tog obećanja. Put je to iščekivanja i bune, pun pitanja – zašto? Ništa se od tada do danas promijenilo nije. Svi bi nešto drugo – novo.
Za život je potrebna hrana čija kvaliteta – izbor, ovisi o cilju putovanja. Nezasitne, pohlepne, buntovne, prevrtljive „gladne mase“ to ne razumiju. Oni bi htjeli čudesa, kruha i igara…
Isus izlazi pred takove mase i veli: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao“ (Iv.6.51.). Zaista, zaista vam kažem: „Ako ne jedete tijela Sina čovječjega, i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi“. (Iv.6.53.). „Ovo je kruh, koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi vaši i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke“. (Iv.6.58.).
Nikad čovjek neće biti sposoban Boga ljubiti kao što Bog ljubi čovjeka. U tome je „sva tvrdoća Isusovih riječi“.
Sagradio čovjek kuću u gradu. Sav ponosan pozove oca i pokazuje mu novi dom. Razgleda stari otac i kaže: Sine u kuhinji vam je malen stol, a vas je dvoje i četvero djece. Ne treba nam veći – djeca u školi, mi na poslu, i nikada mi skupa ne jedemo. E, moj sine, ozbiljno će otac, nema ti tu sreće. Ne jedete li vi skupa, što će vam i kuća?!
Dok se budete okupljali oko obiteljskog stola hraneći tijelo, te oko Gospodnjeg stola – oltara u crkvi, možete sigurnim korakom kročiti kroz život. Nikad to ne zaboravi.