Dođe vrijeme kad čovjeka obuze tuga, malodušnost. Umori se i svega mu je dosta. Možda ga progoni spoznaja da nije učinio što se i koliko od njega očekivalo. Možda i nezahvalnost za sve učinjeno, kojoj je uzrok „sljepoća“ i zavist onih koji su svoje dane „prospavali“ ne koristeći ni sebi ni drugima koji su od njih s pravom očekivali neku pomoć, bili su gotovani živeći na tuđi teret.
Boli čovjeka u duši kad vidi kako se društvo „raspada“, kako sve više vlada sebičnost, kako se zapostavljaju prave vrednote, kako „pljeva“ izbija na površinu, a zdravo zrnje se „baca pod noge i gazi“.
Ništa nije propalo sve dok nisi izgubio pouzdanje u Boga
U prvom čitanju čujemo proroka Iliju koji ode u pustinju. Sjede pod jednu žbuku, zaželje umrijeti i reče: Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi moju dušu jer nisam bolji od otaca svojih. Zatim leže i zaspa ondje. Ali gle, anđeo ga taknu i reče mu: „Ustani i jedi. On pogleda, kad gle – kraj njegova uzglavlja na kamenu pečen kruh i vrč vode. Jeo je i pio… I okrijepljen tom hranom išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. (prva knjiga o kraljevima 19.4-8).
Bez obzira na teškoće na koje nailaziš, znaj da ništa nije propalo sve dok nisi izgubio pouzdanje u Boga. Ne, nisi sam.
Poručuje ti apostol Pavao: „Sve mogu u onome koji me jača“. On je tvoja snaga, on je tvoja pjesma. Nema zdvojnosti. Nek ti „se ne žuri“ u rajsku domovinu. On će te pozvati kad vidi da si povjerenu zadaću priveo kraju. Dug je put još pred tobom. Treba ti hrane. Okrijepi se – tu na oltaru On te čeka na gozbi svojega tijela i krvi. Snaga toga kruha može nas držati da ne klonemo pod teretom života, da ne posrnemo u napastima. Snaga ovog kruha učinit će te duhovno zdravim.
Ako se budemo hranili ovim kruhom, nećemo klonuti ni u vjeri ni u poštenju. Ne treba nam kukati poput svetoga Ilije. Ako budemo znali da je Isus među nama i da nam daje sebe za hranu, u stanju smo se oduprijeti legijama đavola.
U vihoru rata neprijatelj ruši ono što ti je najsvetije: dom – kuću i crkvu.
Mogli smo to osjetiti u Domovinskome ratu, gdje su mnoge crkve porušene, mnoga sela srušena i spaljena do temelja. Mogao je neprijatelj u svom bijesu, mržnji, zaslijepljenosti porušiti te svetinje, poubijati najmilije, ali nije mogao izbrisati ljubav u srcima preživjelih, koji su nesebičnim, velikim trudom i zalaganjem podigli svoje domove i izgradili svoje crkve – mjesta okupljanja djece Božje, koja moli i za svoje progonitelje, praštajući, ali ne zaboravljajući. Potrebna je nadljudska snaga koju samo Bog može dati, kako bi zdrave pameti susretali u svakidašnjem životu one koji su to činili, a bez trunke kajanja prkosno hodaju.
Nije pristojno sjesti za stol nepozvan. No, tebe je Gospodin pozvao. Neugodno je domaćinu kada pozvani gosti sjede za stolom a ne jedu. To zabrinjava domaćina. Nešto nije u redu ili s hranom ili s tvojim zdravljem, zaključuje domaćin.
Ne pravdaj se govoreći da nisi dostojan. Ako tako misliš, učini da budeš dostojan. Kad god znaš da nemaš teškog grijeha na duši, slobodno idi na svetu pričest. Kad bi Bog tražio da na svetu pričest može doći samo onaj tko nema nikakove mane ni pogreške, onda se nitko ne bi smio pričestiti.
Isus životu i smrti oduze strahotu i bol
Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! Čuli smo kako nam Isus u današnjem evanđelju kaže: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovog kruha, živjet će uvijeke“. Židovi to nisu razumjeli. A razumijemo li mi Isusa? Pokaži to djelima – pristupi i blaguj!
Možda se čudiš onima koji idu na pričest. Nemoj im se čuditi, nego se čudi sebi zašto i ti ne ideš s njima. Isus i tebe zove i očekuje isto kaso i njih. Jer „ako ne jedete Tijelo Sina čovječjega… nemate života u sebi“. (Iv.6.53.).
Za taj „kruh s neba“ nisu potrebni zubi nego vjera. Čovjek živi od vjere u Boga – od kruha što je sišao s neba i daje život svijetu. Isus to danas upečatljivije ponavlja. On je kruh od kojega živimo. On je naš život ako smo vjerom i ljubavlju u jedinstvu s njime.
Riječima današnjeg evanđelja Crkva želi osvježiti našu vjeru i našu ljubav prema Gospodinu. Želi nas po tko zna koji put upozoriti na životnu povezanost s Isusom Kristom – među nama je On – kruh života. Crkva hoće da nam posvjesti božansku stvarnost – naš Gospodin je naša stvarnost. Naši dani se moraju nadahnjivati, biti obilježeni Isusom Kristom.
„Ja sam kruh života“ (Iv.6.48.)., govori nam Gospodin. Iz panja – trsa Isusa Krista crpimo sok, snagu, rast, život.
Kršćanin bez Boga, bez životnog jedinstva s njime mrtva je mladica, odsječena grana.
Bez Gospodina, bez života s njime i od njega svijet je beživotna pustinja, život – nestanak, mračni ponor.
Jedino Isus daje životu smisao, puninu i opravdanje. Pjesnik Lenao divno napisa: „Ako je Krist san, onda je život hod kroz pustinju“ u noći gdje nikoga nema da nam da odgovor, nego se skita čopor životinja. Idi, bijedniče, traži svuda utjehu: u umjetnosti i mudrosti… u mirisu ruža i pjevu slavuja! Oni nemaju ništa za tvoje jauke – nijedna zraka ne obasjava crni ponor, oni nemaju ništa za tvoju nemoć“.
Isus životu i smrti oduze strahotu i bol – smrt pretvara u život…
Kažu da je čovjeku ugrožen životni prostor – ugrožen mu je okoliš na kopnu i na moru i to u tolikoj mjeri da je zabrinjavajuće. Svjesni smo toga, ali malo činimo da spriječimo daljnje zagađivanje. Ta zagađenost – trovanje pesticidima će nas prije vremena seliti s pozornice živih.
Čovjek nije bačen u ponor ništavila i smrti kako uče egzistencijalisti. Svakomu je dana mogućnost da živi. Živi i pusti druge da žive.
Život bez kraja i suza nije neka daleka budućnost. On je već tu. Vjernik živi od isusova života – od njegove životne snage i besmrtnosti.
Isus je „kruh života“. Treba ga samo prihvatiti vjerom i rukama, čistim srcem. Ne, čovjek nije bačen odnekud u ništa. Od Boga je, Bogu će – tu je njegov život. Trebamo otvoriti oči i srce i prihvatiti ga.
„Kamo da idemo? Kome da idemo? On ima „riječi vječnog života!“.
Zagađenost prirode nas s pravom zabrinjava. Gdje je nestala zabrinutost zbog duhovnog zagađenja okoliša. Samo je Gospodin lijek, ali po tebi. Opravdaj to povjerenje ponavljajući s Izidorom Poljakom: Kuda koračam, hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti.