Čovjek je čudno stvorenje, nezahvalan, nezasitan. Ostvaruje se pjesnikova: Ljudskom srcu uvijek nešto treba. Zadovoljno nikad posve nije. Čim željenog cilja se dovreba, sto mu želje iz njeg klije.
Možda je ta nezasitnost zemaljskim dobrima pozitivna ako je to pokazatelj težnje za Bogom, jer nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, o Bože.
Isus daje trajnu sreću, a čovjek traži radost kratka vijeka
U prvom čitanju današnjeg bogoslužja saznajemo kako: „Sva zajednica u pustinji stade mrmljati protiv Mojsija i Arona. I rekoše sinovi Izraelovi: O, da smo pomrli od ruke Gospodnje u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje!, rekoše im. „Izveli ste nas u ovu pustinju da sve ovo mnoštvo gladom pomorite!“. Tada reče Gospodin Mojsiju: „Učinit ću da vam daždi kruh s neba… Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin Bog vaš“… Jato prepelica i mana prekriju tabor. To vam Gospodin daje za hranu. Jeli su i nasitili se, ali nezadovoljstvo nije jenjavalo. Kako tada, tako i danas.
Bog i Crkva od nas očekuju da nedjeljom zajednički proslavimo misno slavlje. Gospodin nas poziva, a mi se odazvali. Tu sam. Ako me je pozvao, valjda mi ima nešto reći. Pažljivo u sabranosti želim čuti tu poruku. Svećenik čita Evanđelje. Upijam svaku riječ jer znam da to Gospodin upravo meni govori. Molim ga za snagu, kako bi mogao Njegovu riječ provesti u život – u djelo, kako lijepe želje ne bi ostale samo „mrtvo slovo na papiru“.
Čuli smo prošle nedjelje kako Gospodin na čudesan način hrani mnoštvo ljudi. Nisu znali, nisu htjeli prihvatiti Isusovu poruku. Mislili su „svojom glavom“. Htjedoše nakon toga Isusa proglasiti vladarom – kraljem. Nisu oni „bili ludi“ – žele vladara koji će im svaki dan pružati kruha i ribe.
Isus međutim nije htio da oni iz njegova čudesnog djela to zaključe. Htio je da ti ljudi koji su na čudesan način nahranjeni, povjeruju njegovim riječima i njegovim obećanjima. I kad im je rekao da će im dati drugačiji kruh, nebeski kruh za hranu duše – svoje tijelo, od vrućih simpatizera, postadoše prema Isusu hladni i čudnog držanja. I počeše se naglo od Isusa udaljavati i odlaziti gunđajući, jer za njih to bijaše „tvrd govor“.
Danas bi se reklo: Krist i taj narod nisu našli „zajednički jezik“. Ljudi ko ljudi. Dok ih je hranio kruhom izgledao im je Isus pametan, a kad im je rekao da će im dati svoje tijelo za hranu rekli su: Ne zna što govori.
U riječima prijatelja treba proniknuti poruku koju nam šalje, a ne tražiti potvrdu svojih želja. Čudo oni prihvaćaju, a poruke nisu shvatili… Da treba u njemu gledati Bogu i Spasitelja, to nisu mogli. Dok se Isus brinuo za njihovo tijelo, bio im je prihvatljiv, a kad je počeo govoriti o nekakvoj duši, odmah se ohladiše.
Kad se prijatelji sretnu i pozdravljaju, jedan drugome kažu: Bog ti dao zdravlje i blagoslov. Ne kažu: Bog ti dao kruha i ruha. Postoji dakle nešto što nadilazi materijalna dobra za što se treba brinuti i zaslužiti.
Zamislimo da je Isus u tom času zaista odgovorio njihovim očekivanjima i da ih je počeo svaki dan hraniti, bi li ih time usrećio. Zasigurno ne…
Isus daje trajnu sreću, a čovjek traži radost kratka vijeka. Današnji europski čovjek ima toliko kruha, toliko je sit, te mu je jedina briga kako smanjiti tjelesnu težinu – kako smršaviti i održati vitku liniju, što mu teško uspijeva jer se hrani nezdravom hranom.
Temelji sretnog života su u Kristovim zapovijedima
Što Bog više pruža, čovjek je manje zadovoljan, te bjesni i prkosi. Po našim gradovima u kantama za smeće mnogo je odbačene hrane – kruha, a milijuni ljudi umiru od gladi. Zar je Bog kriv za tako lošu raspodjelu dobara i ljudsku sebičnost?
Mudar je naš narod koji iz iskustva poručuje: Sit gladnome ne vjeruje. Sito prase korito valja. Takav je čovjek u svojoj obijesti izmišljajući nove načine zadovoljavanja svojim hirovima, ne pomišljajući da će jednom i tome doći kraj.
Lakše umire siromah nego bogataš, koji žali za svojim bogatstvom kojeg sobom ne može ponijeti na put bez povratka.
Isus ljudima donosi sreću koja će se produljiti u vječnost. Radi toga im kaže da će im dati kruh koji ostaje za život vječni, svoje Tijelo. No, nisu ga razumjeli i otišli su od njega mrzovoljni.
Takva je približno i naša pamet. Čuli smo puno puta da je kod svete mise Isus među nama, a što za nas znači sveta misa? Zar nas u crkvama ne bi bilo više da svaki put dijele neka materijalna dobra. Prisjetimo se ratnih dana i svete mise u kapeli na Birini koja je mirisala svježim kruhom kojeg ste nakon mise nosili kućama. Kapela je bila uvijek puna. Svi ste odlazili s toplim kruhom u ruci, a tek manji broj s Isusom u srcu u srcu primljenom u svetoj pričesti.
Isus ti pruža temelje sretnog života u zapovijedima svojim. Pouči djecu da u Isusu traže svoj uzor, pa će i tebe poštivati, a to će te usrećiti više od svih milijuna. Nauči ih cijeniti roditeljsku toplinu i međusobnu ljubav koja je vrjednija nego bilo što na ovom svijetu. A sve nam to daje Isus, koji zapovijeda djeci da ljube roditelje, i roditeljima da ljube djecu. Isus supruzima daje zapovijed o ljubavi i vjernosti. Isus daje mir duše i vedrinu čiste savjesti.
„Otac moj vam daje pravi kruh s neba, kruh istinski, jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“. (Iv.6.32-33). Taj kruh i život treba prihvatiti. Potrebna je vjera u njega – Isusa – u njegovu riječ – u njegovu osobu. Vjera je kruh – hrana duše.
Čudo s kruhom nije bio poziv Židovima na besplatni ručak, nego poziv da vjeruju u Čudotvorca što nebeski kruh nudi dušama. „Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u mene, sigurno neće nikada ožednjeti“. (Iv.6.35.).
„Čovjeku je potreban Bog kao što mu je potrebna voda i kisik“, napisa jedan od najvećih znanstvenika ovog stoljeća, A. Carrel.
Živjeti bez vjere znači živjeti a ne znati zašto i sigurno biti nesretan. Isus je Svjetlo svijeta, on je Put, Istina i Život. U njemu čovjek nalazi mir, ljubav i sreću.
„U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci“. (Njegoš). Dokle god čovjek nije progonjen zbog svoje vjere, dokle god za nju nešto ne mora trpjeti, nečega se zbog nje odricati, zapravo se ne zna koliko vjeruje, u što vjeruje i da li vjeruje.
Kršćanin ne vjeruje u Isusa jer mu to donosi neku ovozemaljsku korist nego zato jer mu donosi istinu i vječnu korist: vječni život i sreću.
Tko vjeruje da mu je Bog sve, lako će za Boga i dati i podnijeti sve…