Svaki spomen našeg Spasitelja Isusa doziva nam u pamet njegovu dobrotu, žrtvu i čudesa koja su se događala na njegovu riječ. Spomenimo bar neke: pretvorio je vodu u vino, utišao je oluju na moru, ozdravljao bolesne, uskrisivao mrtve.
Činio je to iz ljubavi prema čovjeku, kako bi ga preko tih čudesnih događaja upoznali kao pravog Boga. Olakšao je Isus mnoge ljudske nevolje, obrisao mnoge suze. Sve je to trebalo potaknuti ljubav i vjeru u njegovo Božanstvo, kako bi lakše prihvatili pouke koje im pruža djelima i govorom iza kojeg stoji božanski autoritet.
Isus ne puni prazne želuce, nego gladne duše
Čuli smo u današnjem evanđelju izvještaj o jednom velikom Isusovom čudesnom djelu. Tisuće ljudi pratilo je Isusa želeći čuti njegovu riječ. Našli su se u pustom nenaseljenom kraju upijajući svaku njegovu riječ zaboravljajući na kruh što krijepi tijelo.
Ako su oni zaboravili, Gospodin nije: „Kaže mu jedan od njegovih učenika, brat Šimuna Petra: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike? Reče Isus: „Neka ljudi posjedaju! A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko god su htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: „Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!“… Skupili su i napunili dvanaest punih košara“. (Iv.6.9-13).
Dva puta je Isus čudesno s malo kruha nahranio mnogo ljudi, ali on nije došao da bude ekonomist – dobavljač kruha, nego Spasitelj duha. Nije među nama da puni prazne želuce, nego gladne duše. Nije tu da bi pokazao da sve može, nego da dokaže koliko ljubi čovjeka.
Čudo s kruhom nije prošlost. Nije izvještaj što je Isus učinio jednom i davno. Svakim danom kroz stoljeća to se ostvaruje na našim njivama gdje iz jednog malešnog zrna rode obilati plodovi kao nagrada vrijednim žuljavim rukama, te znojem natopljenoj zemlji.
Današnje evanđelje je puno simbolike. Čovjek je putnik u vječnost, a život putovanje kroz pustinju „bez kruha u torbi“.
Čovjek je gladan – svi smo gladni, mnogi i kruha, a svi Boga, jer nemirno je naše srce dok ne otpočine u Tebi, kako nam posvjedoči Augustin.
„Tada Isus uze kruhove, zahvali Bogu pa ih dade onim koji su posjedali“. (Iv.6.11.). Ove riječi evanđelja nas zorno podsjećaju na Posljednju večeru: „Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje“. (Mt.26.26.).
I danas i ovdje, Krist je među nama, i da ne klonemo na putu, daje nam kruh života – sebe.
Da sačuva tjelesni život, čovjek se hrani onim što daje zemlja: tijelima biljaka i životinja. Hrana se pretvara u život, u živo tijelo, u život čovjeka. Kruh postaje život. Ne zaboravimo: Krist je kruh – život, pod oblikom našeg kruha u tom plaštu hostije. On našem biću, našem smrtnom biću daje i osigurava svoj besmrtni život.. svoj vječni, sretni život. U pričesti Krist prožima naše biće, puni smo njegova života kao spužva mora. Treba u to vjerovati i po tome živjeti kako bi se želje i snovi pretvorili u stvarnost – sreću već ovdje na zemlji.
„Kad se nasitiše, reče učenicima svojim: „Skupite pretekle ulomke da ništa ne propadne!“. Skupe ih i napuniše dvanaest košara“. (Iv.6.13.).
„Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje“
Kruh je dar, učila nas majka. Cijeneći dar poštujemo darovatelja. Kruh se ne baca. Kad vidiš koricu kruha uzmi ga, poljubi i stavi na neki kamen gdje će ga pronaći ptice. Tako se eto Otac nebeski i za njih brine. Ti si njegova produžena ruka. Uzvratit će ti on stostruko za svaki pruženi čin ljubavi.
Danas, na žalost, možemo često čuti kako se ogromne količine hrane baca svaki dan, dok mnogi ljudi oskudijevaju, pa i umiru zbog nedostatka njima dostupne hrane. Ptice možda i bolje prolaze od čovjeka.
Ne može čovjek slatko – s osmjehom jesti dok u njegovoj blizini skapavaju od gladi i neimaštine.
Priča se o jednom od najbogatijih ljudi na svijetu grčkom brodovlasniku Aristotelu Onesisu da cijelog svog života nikada nije ništa dao u dobrotvorne svrhe premda je njegovo bogatstvo bilo neprocjenjivo, rasprostranjeno širom svijeta. Novinari su pratili njegov život i o njemu izvještavali. Mnogim bogatašima bogatstvo postaje uteg koji ih vezuje za zemlju, umjesto da bude krila koja će ih vinuti u sretnu vječnost.
S darovima se treba znati pravilno služiti kako bi nam bili od koristi. Ako nam ne koriste, nanose nam veliku štetu.
Nakon čudesnog blagovanja htjedoše Isusa učiniti kraljem. Mislili oni: Divno ti je imati takova vladara koji može bolesti liječiti i kruhom hraniti, a ništa od tebe ne traži.
Isus svojim čudesima nije želio to postići. Htio je da preko ovih vidljivih darova koje on čini, ljudi vjeruju u nevidljiva dobra koja im obećava. Isus želi ljude učiniti sretnima po svu vječnost, a ne samo kroz nekoliko godina zemaljskog života.
E, baš ovo nisu razumjeli oni ljudi koje je Isus čudesno u pustinji nahranio, a ovo ne razumijemo ni mi danas. Ne razumijemo pa se pitamo zašto Bog dopušta potrese, poplave, bolesti, ako to može spriječiti?..
O čovječe, zašto si sebičan i kratke pameti? „Mućni“ malo glavom i bit će ti jasno. Ne misliš valjda da će Bog mijenjati prirodne zakone zbog tvog nerazumijevanja i bahatosti. Prihvati da je netko drugi Svemoguć, a ne ti, smrtni čovječe.
Ne prigovaraj Bogu zbog vlastitih neuspjeha. Da je Bog „odradio“ sve po tvojim željama, što bi ti onda radio? Dao ti je Bog razum i ruke. Upotrijebi ih. Ne dozvoli da ti zbog nerada „zahrđaju“.
Umjesto prigovaranja Bogu zbog prirodnih katastrofa pokaži svoje ljudstvo i milosrđe prema potrebnima.
Ne daje onaj tko ima pun novčanik, već onaj tko ima veliko srce. Tko ima dobrote u duši, ima i dovoljno prilika da to pokaže. Sveti Pavao potiče kršćane na jedinstvo i slogu…“ jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje“. (Ef.4.3. sl.).
Znaj, Pavlova poruka se i na tebe odnosi.