Svi smo mi bivali pozvani od prijatelja radi posla ili neke svečanosti. Nije nam bilo bitno zašto nas poziva, već tko nas poziva, i spremno bi se odazvali. Poziv je mogao biti direktan ili po posredniku.
Današnja misna čitanja nam govore o pozivu što ga Bog upućuje čovjeku, i o našem odazivu na Božji poziv.
Svatko je od nas pozvan da bude dijete Božje
U prvom čitanju nam prorok Amos kazuje kako ga je Bog pozvao u proročku službu da u njegovo ime opominje, kori, poučava. „Nisam ja prorok, ni proročki sin, nego stočar i gajitelj divljih smokava. Ali Gospodin me uzme od stada i Gospodin mi reče: „Idi, prorokuj mojem narodu Izraelu““. (Am.7.14.). Amos nije čekao da mu Gospodin dvaput govori. Ostavio je stado i smokve, te se prihvatio teške proročke službe kako bi izvršio svoje poslanje.
Evanđelje izvješćuje o pozivu i slanju apostola: „Dozva dvanaestoricu te ih poče slati po dva dajući im vlast nad nečistim dusima“.. (Mk.6.7.). Šalje ih da govore drugima što su od njega čuli i vidjeli. Šalje ih da propovijedaju Evanđelje – Radosnu vijest spasenja, poziva na obraćenje. Apostoli se spremno odazivlju puni poleta i želje da svoju spoznaju i radost podijele s drugima.
Iz toga je vidljivo kako Bog za svoje velike pothvate, za svoje planove u spasenju svijeta, bira i zove pastire, ribare, težake. Božjoj mudrosti dovoljno su mudri i nepismeni, kako bi nam naglasio da je spasenje čovjeka prije svega Božje djelo. Ipak, Bog ne čini sve i bez nas. Svatko ima svoj udio, svoju ulogu i svoju odgovornost u vlastitom spasenju.
Svi smo pozvani da budemo – svatko na svoj način – proroci i apostoli, koji će svojim životom svjedočiti radost prihvaćanja Božjeg poziva.
Sveti Pavao u poslanici Efežanima piše: „On – Bog – nas u njemu – i u Isusu Kristu – sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim, u ljubavi nas predodredi sebi za sinove po Isusu Kristu“. (Ef.1.4. sl.). Svatko je od nas pozvan da bude dijete Božje, da bude što sličniji Bogočovjeku. Svi smo na to pozvani. Koliko smo toga svjesni? Da bi izvršio zadatak prvi je uvjet da budeš pozvan i da znaš što se od tebe traži. A prijatelja koji ima u tebe povjerenja, te ti ga je povjerio, ne smiješ iznevjeriti.
Moramo se ozbiljno zapitati: Jesmo li se odazvali Božjem pozivu? Koliko se trudimo kako bi savjesno izvršavali svoje kršćansko i ljudsko poslanje? Mnogi danas kao da rade obrnuto.
Današnji čovjek – pa i današnji kršćani, često sebi sve dopuštaju ismijavajući sve zapovijedi, sva pravila vladanja i života, sve norme morala, brišu razliku između poštenja i lopovluka, nevinosti i bluda, vjernosti i brakolomstva, istine i laži, pravde i nepravde.
Mnogi danas grade kuću i sreću bez Boga i protiv Boga, po vlastitom ludom planu sreće u novcu i bogatstvu.
Odbacimo suvišnu prtljagu
Postaje tako čovjek nesretni rob stvari, živčan, nezadovoljan, izgubljen. Plaća tako račun za svoju uobraženost, svoja ludovanja i izopačenosti. Kažnjen je jer nije ostvario svoj poziv – Božji plan u vlastitom životu.
Isus opominje apostole da se ne opterećuju prtljagom – bilo čime što bi ih zaustavilo na Božjem putu, što bi im smetalo u širenju evanđelja i onemogućilo da ostvare Božji plan.
Svi smo pozvani na put što vodi k Bogu, da riječju i životom svjedočimo Božju riječ ljubavi, mira i spasenja. Međutim, često na sebi imamo odviše prtljage, brinemo se previše za bezbroj sitnica, a pri tome zaboravljamo na glavno, bitno, vječno. Onda lako gubimo sve jer smo igrali na kartu što sigurno gubi.
Preispitaj se. Možda je vrijeme da se otrijezniš. „Materijalne vrijednosti nisu posljednje, privreda ne smije vladati nad čovjekom. Nad čovjekom mora vladati duh, a ne materija“. (Kardinal Konig). Da, duh Božji mora vladati čovjekom – njegovim tijelom, njegovim duhom, njegovim sposobnostima.
Pozvani smo da budemo „sveti i bez mane““, poslani da svjedočimo za Božju istinu i Božju ljubav.
Čovjek bez čovjeka ne može živjeti. Ovisni smo jedan o drugome. I kad je Bog postao čovjekom, stvari je tako podesio da bude ovisan o nekim ljudskim osobama. Od Marije je uzeo svoje tijelo, a sveti Josip ga hrani i štiti. Htio je da mu ljudi budu potrebni.
Isusa prati dvanaest apostola. Nije ih vodio sa sobom da ga brane od napadaja, a nije ih vodio ni da mu plješću, nego da slušaju što on govori, pa da mogu kasnije narodu tumačiti njegov nauk.
Upravo nam o tome govori današnje evanđelje. Kad su se dovoljno osposobili, Isus ih šalje po dvojicu u sela i gradove da ljudima prenose njegovu nauku. Šalje ih po dvojicu da jedan drugome pomažu.
Čovjek ima dva oka, dvije ruke, dvije noge. Mogao bi živjeti i s jednim okom, jednom rukom, jednom nogom, ali vrlo jadno i teško. Čovjek ima dušu i tijelo. Opet je u pitanju dvoje. I o jednom i o drugom mora voditi računa, jedno i drugo čuvati i paziti.
U obitelji su otac i majka kako bi djeci tumačili Radosnu vijest i od njih odgojili Isusove prijatelje. Kako je to Bog divno smislio i uredio. Očeva čvrsta ruka i majčino meko srce. Sve se to divno dopunjava, s jednom brigom i željom da djecu podignu na noge, da od njih učine ljude kojima će se ponositi, a oni ih blagosivali puni zahvalnosti za dar života.
Kod sakramenta krštenja mogu se čuti ove riječi: Po rođenju je ovo dijete vaše, a po krštenju je Božje dijete… „Vašoj se brizi roditelji povjerava ovo dijete, te da se božanski život u njemu razvija i iz dana u dan raste“. (Iz obreda krštenja).
Svi vi želite svojoj djeci sreću, a vi pokraj njih sretni i ponosni. Nema ti sigurnijeg puta da to ostvariš nego da djecu učiniš Isusovim prijateljima. Bude li ti dijete Isusov prijatelj, nećeš od njega doživjeti sramotu, uvredu, da te zaboravi i prezre.
Bude li vam dijete Isusov prijatelj, bit će i vaš. Velik je to i opravdan razlog koji daje smisao vašem trudu.