Za svako životno doba kad već prođe, a brzo prođe, konstatiramo da je bilo kratko. I zbroj svih tih brojnih, a tako kratkih životnih doba, učini da nam se život čini kratkim, pa ne znam kako dug bio. Dok smo mali, ili pak jako mladi, jedva čekamo kad ćemo narasti i odrasti, a kad smo narasli i odrasli, kao da nam je žao, što je to tako brzo prošlo. Žao nam je što je ono doba, iz perspektive odraslih, ono doba djetinjstva, ono doba bezbrižnosti, ono doba nevinosti i bezazlenosti, ali kažem, sve to tako brzo prošlo. Jer dijete, dok je dijete, niti se drži, niti se vlada, niti se osjeća, kao da nema briga, svojih problema, svojih specifičnih problema. Sve to on, ono, kasnije ispoetizira, izmitizira, gotovoizmitologizira.
Događaji i doživljaji iz djetinjstva i doživljaji samog djetinjstva, često se kao akumulirana energija otkriva i pokreće u svim životnim borbama i nedaćama. Mi smo intenzivno živjeli, primjereno svojoj životnoj dobi i prilikama oko nas. Sve oko nas ulazilo je u nas, urezivalo se u nas-više nesvjesno nego svjesno-sve smo mi na svoj način doživljavali i na sve na svoj način reagirali. Otkrivali smo svijet u sebi i svijet i svjetove oko sebe; i nepostojeći svjetovi bili su nam kao stvarni. Kad smo već stariji, pa i stari, tako su nam bliski mladi i oni najmlađi, koji ih je, nažalost, sve manje. . Starac i dijete, djed i unuk. Jedno se rađa i nastaje, drugo se gasi i nestaje. Djetetu su tako bliski baka i djed, did, a djed i baka, uvijek imaju nešto dati djetetu, unuku; ako ništa drugo, onu lijepu riječ, dobar svit, dobar savjet koje dijete toga momenta, kao da ne prihvaća, ali ga zapamti i kasnije visoko vrednuje, pa zna reći: “Znao je moj pokojni djed, did, nama djeci, nama dici, reći. . . , a bila mu je pametna. “Sve ovo o čemu pišem, tako je često motiv, tema, sadržaj najrazličitijih svekolikih ostvarenja i dostignuća.
A rodno mjesto, dom zavičaj, domovina? Sjećamo se ovdje Arnoldove pjesme; prvi dom, zavičaj i domovina i svi njezini stanovnici, bila nam je kolijevka i majčin lik nad kolijevkom; onda se taj zavičaj i domovina proširio na čitavu sobu, u kojoj je bila kolijevka, a stanovnici te i takve domovine umnožili su se likom kojega starijeg brata, koje tete i bake, pa se domovina širila na druge prostorije i prostore u rodnoj kući, pa prvi izlasci, iznašanja na teracu, balaturu, balkon, pa u dvorište, na cestu, u susjedstvo, komšiluk, pa u crkvu, do škole, u posjet rođacima, u drugo mjesto, u drugi grad, pa na izlete. . . , i tako se domovina širila. A rodna kuća-i oko kuće-i prvo susjedstvo-i na selu cijelo selo, sve je to postalo za cijeli život dio mene, dio nas, neizbrisivi i neotuđivi dio nas.
Sve mi je ovo, sve nam je ovo kao slike raspoređene u duši, u pameti, u srcu, u mašti svih nas, raspoređene i povješane kao u kakvoj galeriji, da su nam stalno pred očima. da ih možemo pogledati, da ih možemo gledati. I sam trenutan, letimičan pogled na njih, dirne žice, strune duše, koje zaigraju, kadikad možda i do suza.
Sva naša djelovanja, protkana su nekom sjetom, čežnjom za minulim danima, danima djetinjstva, koje se sigurno vratiti neće. Iako se to selo, taj zavičaj, ti putevi i puteljci, ti ljudi i zgrade toliko vole, kao da se bez njih ne može ni živjeti, ali bez njih se živi. Od svega se toga otišlo, da ne kažem pobjeglo, pobjeglo u druge države i gradove bez duše, kako se zna reći. U selo se ide na sprovod, na dernek, za izadnji dan, subotom, tzv. vikendom, posjetiti starce i od njih napuniti borše, boce i demižane, pa onda u nedjelju navečer prije gužve žurno u grad na Dnevnik, jer eto, bez njega se ne može. Možda se u rodnom mjestu na groblju i grobnica nova može izgraditi, da se u sjeni borova, čempresa, uz pjesmu cvrčka, daleko od buke i mirisa benzina, odmora nađe, da se nastavi živjeti sa svima onima iz djetinjstva, s njima opet berekinati i bezuspješno iz tog grobnog mira DOZIVATI SINOVE I UNUKE DA NE ODLAZE, recimo iz moje Dusine i ostalih župa, DA SE VRATE, DA MOJE I VAŠE ŽUPE PONOVNO OŽIVE!
U mojem mjestu, nedaleko od Ploča s velikom tugom se sjećam, da je u mojem razredu bilo više djece, nego sada, u svim razredima skupa. Gdje nema dječjeg plača, cike, vike, pjesme, glazbe, nema ni života. U svim našim mjestima, SVAKIM JE DANOM NASELJENIJI SAMO JEDAN “KOMŠILUK”; A TAJ SE ZOVE SEOSKO GROBLJE! Kad za umrit sazremo i mi ćemo ti doći sela naša srca moga.
Unatoč svemu, optimizma moramo imati! Već stoljećima ima jedan poklik, vrijedi za sva vrenena, a to je: sursum corda-gore srca! Preživjet će ovaj narod i živjet će ovaj narod. U mozaik života moga i vašega moramo ugraditi svoj kamenčić, ugraditi novi kamenčić, ili s kojeg već postojećeg obrisati prašinu, da zasja u svojoj ljepoti-on kao djelić-i da doprinese ljepoti cjeline. Tako nekako doživljavan ono što se danas događa u našoj domovini. Vremena su teška, pa baš u njima sebi i drugima DOVIKUJEM: SURSUM CORDA-gore srca-zora sviće, bit će dana! Ne možemo dopustiti da nas rađanje, doduše, krvavo rađanje novoga dana ZATEKNE U SNU, POSPANA, MAMURNA!
Ako toliki, upravo sada ruše sliku, mozaik života moga naroda, onda ja i vi, upravo sada moramo čuvati taj mozaik, na njemu raditi i njega graditi, onako kako najbolje znamo i koliko najviše mogu.
Ugradimo sve više svjetlucavih kamenčića, da zasja, upravo da bljesne punim sjajem, kako bi lakše skinuli prašinu.
Nećemo dozvoliti: da u bilo kojem i bilo čijem sustavu vladanja, prevladava osjećaj bespomoćnosti pred umreženim strukturama sebičnih interesnih skupina, koje nadilaze granice stranaka i država.
Velike korporacije su vlada za cijelu Evropu, a poneki političari bez snažnog političkog identiteta, ostvaruju njihove ciljeve. Oni bi najradije da se ne dira u ortačku kliku i njezine interese, koji sve te modele vladanja, pokušavaju održati na vlasti.
Nameću nam se ideologije, pod krinkom borbe protiv nasilja i konzervativne revolucije, a zapravo je programirano uništenje naroda.
Dah slobode, dobiven na samom izvoru života, neka ražari žeravicu narodnog, kolektivnog i pojedinačnog genija, odnese naslage pepela i čađe. Na svježini zraka slobode neka nestanu za sva vremena: sluganski, dodvorski, podanički, izdajnički mentaliteti, koje smo nosili kroz stoljeća.
Dr. Filip Šalinović