Svaki učenik za vrijeme svog školovanja polaže razne ispite. U školu se ide kako bi se stekle nove spoznaje. Tu su učitelji koji poučavaju, tumače, a onda ispituju da vide koliko su đaci shvatili – naučili gradivo.
Isus dolazi kao učitelj Božje nauke, Božje mudrosti. Slušali su ga mnogi upijajući svaku njegovu riječ, komentirajući kako još nije nitko tako govorio. Imao je on svoje učenike između kojih je izabrao dvanaestoricu koje je nazvao apostolima, kojima je povjerio širenje njegove nauke, koja nije bila upućena samo njegovim suvremenicima, već svim ljudima širom svijeta do konca vremena.
„Malovjerni, zašto ste posumnjali?“
Dođe i dan kad je Isus htio vidjeti koliko su apostoli shvatili – što su naučili. Bilo je to vrijeme polaganja ispita. Jedan od njih odvijao se na obali Genezaretskog jezera. Uđe Isus s njima u lađu i reče im da veslaju do druge obale. Vrijeme je bilo tiho – voda mirna. Isus legne i na krmi zaspa na uzglavku. Na jedanput nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. Nasta panika. Obrate se Isus i kažu mu: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“. On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: „Utihni! Umukni“, i smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: „Što ste bojažljivi?“ Kako nemate vjere?“. Oni se silno prepadoše te zapitkivahu: „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?“. (Mk.4.38-41).
Iz svega je vidljiva njihova slaba vjera. Jasno se može zaključiti kako ih je Isus ukorio zbog njihove malovjernosti, kao da im je kazao: Eto, svi ste sad pali na ispitu.
Prethodno su bili svjedoci mnogih slučajeva iz kojih su mogli zaključiti da je pred njima živi Bog, gospodar života i smrti. Mogli su se o tome osvjedočili dok je ozdravljao bolesnike, mrtve vraćao u život, i time im otkrivao istinu da on nije običan čovjek, nego pravi Bog u ljudskom tijelu. Oni u trenutku oluje na sve to zaboraviše. O kako je kratkotrajno ljudsko pamćenje, vjera i pouzdanje u moćnijeg od svih stvorenih.
Oluja ih je „razoružala“, padoše na ispitu vjere u Isusovo božanstvo. U strahu i panici zaboraviše da je Bog među njima, što je donekle razumljivo, ali je neshvatljivo, jer im baš u tim i takvim trenucima vjera u Boga daje nužno potrebnu snagu. Zato ih je Isus s pravom ukorio: „Malovjerni zašto ste se tako prepali?“.
Svi mi u životu polažemo račune, često „pozvani na ispit bez najave“. Možda smo već doživjeli „oluju“, ako nismo, znaj, neće te mimoići.
Đaci dobro znaju da bi bilo lako ići u školu da nema ispita. Ispita se boje samo oni koji nisu dobro naučili zadano gradivo. Naprotiv, vesele mu se oni koji su savjesno pratili izlaganje i naučili sve što se od njih traži, te se raduju ispitu i ocjeni kao potvrdi njihove savjesnosti.
Tako je i u životnoj školi. Dok nam teku dani mirno, bez nekih velikih nevolja, lako je biti Isusu vjeran. Ali kad dođu životne oluje – nevolje i patnje, tada se polaže ispit vjernosti.
Bude tih trenutaka: bolest, neimaština, neuspjeh, razočaranje, propale nade, neizvjesna budućnost, djeca u problemima droge, alkohol. Dug je popis tih „oluja“.
Koliko puta klonu i najvjerniji prigovarajući Bog kako ne vidi sva njihova nastojanja oko dobra, a snalaze ih tolike nevolje, „kao da su se na Boga kamenjem bacali“, a dobro daruje onima koji mu se rugaju…
Nije dovoljno u crkvi obilaziti oltare. Pokaži vjernost Isusu onda kad te breme počne žuljati, kad ti suza niz lice poteče, kad se srce napuni čemera. To je vrijeme ispita, vrijeme vjernosti Isusu.
Manje straha, više vjere, više molitve
Na žalost, u takvim nevoljama lako zaboravimo da je Isus među nama, da je gospodar života i smrti. Pušta nas da posrnemo kako bi se prihvatili njegove pružene ruke i nastavili hod do zacrtanog nam cilja.
Krivo mislimo ako mu se molimo i u crkvu idemo, da nas Bog mora vazda darivati „čokoladom“ kao djecu.
Dreseri životinje daruju nečim slatkim nakon svake dobro izvedene radnje. Nemoj se ponižavati tražeći da se sve svede na razinu dresure. Čovjek si obdare razumom, slobodnom voljom koju vodi – ravna odlučnost puna vjere u Učitelja.
Mnogo smo puta pali na takvom ispitu pokazavši slabo pouzdanje u Boga. Jesmo li tada čuli Isusov ukor: „Malovjerni zašto ste posumnjali?“.
Sveti Petar je imao veliku vjeru u Isusa, radi čega ga Isus hvali: „Blago tebi Šimune…“ (Mt.16.17.). Ako te i svi ostave, ja te neću nikada ostaviti, govorio je on Isusu. Ali, došao je trenutak kad se Petar našao u dvorištu židovskog poglavara. Napala ga sluškinja: „I ti bijaše s Nazarećaninom Isusom“. (Mk.14.67.). I propade Petar na tom ispitu. Zanijeka ga.
Upitaj se koliko si se puta našao u prigodi očitovanja svoje vjere, a ti si se stidio to javno priznati.
Kako to da ti je teško znancu, a i prijatelju otvoreno reći: „Oprosti, nemoj me nedjeljom zvati na bilo kakove skupove, izlete, jer sam već dobio poziv i obećao se Isusu da ću doći na svetu misu. On me tamo čeka. Bilo bi neljudski ne odazvati se tom pozivu. Ima ih koji se radije zamjere Bogu nego susjedu. Zar je to karakterno?
Petar je položio popravni ispit – i to s odličnim. Dokazao je Bogu da ga ljubi i za njega je dao svoj život.
Ako smo i mi katkada pali na ispitu, doći će prilika da položimo popravni. Svaka je nedjelja zapravo prilika za takav popravni ispit.
Nikada ne zaboravi da se za svaki ispit treba pripremiti. Tko dođe nepripravan, teško će ga položiti. Život je plovidba. Krhka lađa našeg života plovi prema obalama vječnosti u luku Božje ljubavi. Tamo je naš cilj, naš mir, naš Bog.
Nema neba bez oblaka – oluje, nema mora bez valova. Nema čovjeka bez brige – patnje… Patnje su razne i mnogo ih je. U tim trenucima ne zaboravi da Otac naš upravlja i morem i lađom. Prepusti njemu kormilo svoje lađe i uspješno će ju dovesti u vječnu luku mira i sreće. Veliki znanstvenik i državnik B. Franklin reče: „Ja sam veoma star čovjek i što dulje živim, to mi je jasnije da Bog upravlja sudbinom čovjeka?“.
Da li je to i nama jasno? Ako nije, sve nam je nejasno. Manje straha, više vjere, više molitve. Ne ispitujmo Boga kako upravlja. Ispitujmo sebe kako plovimo, kako živimo i koliko vjerujemo.