„KRALJEVSTVO JE BOŽJE KAO KAD ČOVJEK BACI SJEME U ZEMLJU. SPAVAO ON ILI BDIO, NOĆU I DANJU SJEME KLIJA I RASTE“
Tko se boji vrana, neka proso ne sije. Put k zvijezdama počinje prvim korakom. Svaki je početak težak. Te i slične misli čovjeku se isprepleću glavom na početku svakog ozbiljnog posla.
Učenik uči od učitelja, a boljeg Učitelja od Isusa nema. Da bi se došlo do velikih ostvarenja, mora se početi s malim. Ne može ti se odjednom povjeriti stado sa stotine ovaca. Treba početi s njih nekoliko, pa radom, vjerom u sebe, ustrajnošću dospjeti do velika stada. Dobro je imati velike, dalekosežne planove, ali se mora početi s malim – skromnim. Kad pitaju bogataše kako su se obogatili, odgovor redoviti glasi: Najteže je bilo steći prvi milijun, kasnije ide lako.
Bog stalno sije istinu u ljudska srca
Teško je voditi domaćinstvo, a mi sanjamo o kraljevstvu nebeskom. Isus nam pomaže u svim segmentima života, pa i u našim planovima o budućnosti.
Čuli smo ga danas u evanđelju gdje nam govori: „Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako, zemlja sama od sebe donosi plod, najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dospije, brže se on laća srpa, jer eto žetve“. (Mk.4.26-29).
Da, sve je to tako, ali najprije treba posijati, stoga Isus nastavlja: „Kako da prispodobim kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemena na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske“. (Mk.4.30-32).
Čudo je to Božje svemoći, koje malom sjemenu daje snagu razvoja, rasta, cvjetanja, sazrijevanja. Može netko reći: Što je u tome čudno? Sunce, vlaga i zrak daju snagu sjemenu i ono se razvija posve prirodno.
E, moj brate, grije sunce i kamen, vazda pljušti kiša po njemu, a zraka mu ne manjka, pa opet kamen ostaje uvijek kamen. Pitam ja tebe: kakva je to luda priroda mogla dati život malom sjemenu i utkati zakon kako će se ono razvijati? Čujem tvoj odgovor: Nije to ludo, ima tu pameti! Dobro si odgovorio. Sve što vidimo oko sebe, što ima neku snagu života, rasta, dozrijevanja, da o čovjeku i ne govorimo, sve je to Netko mudro uredio.
I Krist je u svom nastupu, recimo tako, poštivao ovaj zakon polaganog rasta. Rodio se neprimjetno u štalici. Do tridesete godine kao da je „samo rastao“, pa tek onda „počeo donositi plodove“. U svojim susretima, govorima, poukama, čudesima, kao da se držao zakona rasta. Govori nam u slikama i usporedbama spominjući sjeme, sijača, zrno pšenično, kvasac za kruh, kao zgodne slike da protumači tajnu kraljevstva BožjegA, milosnog života, spasenja. Kao što sijač sije svoje sjeme, tako Bog stalno sije svoju istinu u ljudska srca.
U Starom Zavjetu po prorocima, u Novom Zavjetu po svome Sinu, a onda po Crkvi, i tako do konca vremena.
Jedino dopušteni rat je rat protiv zla u srcu
I sve to teče polako. Mi smo često nestrpljivi pa prigovaramo samome Isusu, želeći da požuri. Trebao si ostaviti neki vidljiviji znak da ima Boga.
Čovječe, što to govoriš? Zar ti sva ta mudrost utkana u prirodu ne govori o Vječnoj Mudrosti koja je uspostavila sav taj prirodni slijed?
Vidiš li što se događa kada ljudi uzmu stvar u svoje ruke i grade „kule babilonske“. Svijet bez Boga vodi u propast! Tako se javljaju diktatori, tvorci „novog svijeta“, koji „usrećujući sebe“, unesrećuju – rasčovječuju druge oko sebe.
Ljudi su slobodna Božja bića, koja Bog silom ne vraća na pravi put, ako su skrenuli na stranputicu. Bog silom nikoga ne tjera na dobro djelo. Samo ono dobro, što čovjek slobodno učini, svjestan da je to dobro i lijepo, plemenito i korisno, je spasonosno.
Živa Božja Crkva nije sagrađena od kamenja ni cigle, nego od svjesnih i slobodnih ljudi, koji mogu biti sveci i grješnici. Upravo tako, ni jedno stablo, od zrna do ploda, ne uzraste bez muke.
Tako i čovjek, kršćanin, vjernik. Bez stalnog uspinjanja i posrtanja, nema rasta. Stara je riječ: Bez muke nema nauke. To bismo mogli primijeniti na naš kršćanski život. Najlakše je dijete krstiti, ono ni onako ne zna što se s njime događa. Ali, kako će se ono dalje razvijati, rasti? To je već mukotrpan put, sveta dužnost.
Ako u tamnoj zemlji iz sjemena može nastati divan cvijet, što tek može nastati iz ljudskog srca na dugom putu prema zvijezdama, zapisao je pisac Cherstteton.
Od kolijevke pa do groba čovjek putuje i raste tjelesno, umno i duhovno. Svakim danom stječe nova iskustva. Misleći na tijelo ne zaboravi duh, jer samo bogatstvo duha nosiš sobom pred lice svog Stvoritelja što te opredjeljuje za čitavu vječnost.
Krist nam govori o sudbini sjemena: „Zrno koje pade u dobru zemlju, to su oni koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti!“.
To ti je zakon trajnog rasta. Tu nema stanke. Kad rast prestaje, to znači sušenje, kraj, trulenje, smrt. A to nitko od nas ne bi sebi poželio!
Stoljećima su Židovi, porobljeni i potlačeni, nestrpljivo očekivali da se ostvari obećanje njihovim ocima – da dođe Mesija i osnuje židovsko kraljevstvo. Stoljećima su proroci opisivali njegov dolazak i sjajnu budućnost svog naroda, koji je stvarao čudnu sliku o toj budućnosti.
Isus će razbiti tu lažnu sliku koju je o Mesiji i njegovu kraljevstvu kroz stoljeća izgradila židovska mašta i patnja.
Kraljevstvo Božje neće izrasti iz revolucije krvi, nego iz revolucije Božje milosti i ljubavi. Svijet će biti onakav kakvo je srce svih u njemu.
Jedino dopušteni rat je rat protiv zla u srcu – prije svega u vlastitom srcu.
Ne zaboravi narodnu mudrost: „Tko ne napreduje, taj nazaduje“.