Sit gladnome ne vjeruje, narodna je besjeda. A kad je čovjek gladan sve mu je slatko što mu se pruži, kako bi pribavio snagu za nove korake k cilju svog putovanja.
U sličnoj situaciji su se našli i apostoli koji su s Isusom bili na proputovanju kroz žitna polja koja su upravo dozrijevala. Oni gladni a hrana pri ruci. Nudi im se. Kako odoljeti?
Čovjek je najveća ovozemaljska vrijednost
„Jedne je subote prolazio kroz usjeve. Njegovi učenici počeše putem trgati klasje. A farizeji mu rekoše: „Gle! Zašto čine što subotom nije dopušteno?“… I govoraše im: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Tako, Sin Čovječji gospodar je subote!“. (Mk.2.23,24,27,28).
Trganje klasja njima je zabranjen posao, povreda je to stare Božje zapovjedi. U Zakonu je bilo napisao: „Dan subotnji održavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj“. (Pnz.5.12.).
„Sjeti se da svetkuješ dan subotnji… Tada nikakva posla nemoj raditi…“ (Izl.20.8 sl).
Subota je za Židove bio sveti dan, posvećen istodobno Bogu i čovjeku, dan molitve i dan odmora, dan okupljanja oko Gospodina i oko obiteljskog ognjišta. Svako židovsko dijete je znalo za sinajske zapovjedi.
Nastojeći prividno da sačuvaju Božje zapovjedi, Židovi su ih stvarno uništavali. Dok je Bog dao čovjeku deset svojih zapovjedi, židovski učitelji dodali su još na stotine svojih tumačenja, propisa, zakona, predaja. Tko će se snaći u „toj šumi“? Običnom čovjeku nije bilo moguće ni nabrojiti ih, ni upoznati, a kamoli izvršavati.
U tu šumu židovskih zakona i predaja „posve su se izgubile“ Božje zapovjedi – posebno subota – dan Gospodnji. Isus je tu jasan. On će očistiti dan Gospodnji od židovske sitničavosti i pretjeranosti, omogućit će čovjeku da ga zbilja posveti Gospodinu. Zbog toga će Isus doći u teški sukob sa Židovima. „Zašto tvoji učenici krše predaje starih?“ (Mt.15.2.) – prigovorit će mu.
Dok je Židov – farizej zbog svoje predaje zanemarivao čovjeka, Isusu je čovjek prije svega. Farizeji daju prednost zakonu, predaju, slavi, a Isusu je čovjek na prvom mjestu. Predaje, ljudski zakoni, običaji, ako guše čovjeka, moraju nestati.
Bogu neće doći oni što se drže slijepo svojih predaja, zakona i običaja, nego oni koji imaju srce puno ljubavi za Boga i čovjeka.
„Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote“ (Mk.2.27.), reći će Gospodin farizejima. Isus vraća sve na svoje mjesto, svemu daje njegovu pravu vrijednost. Čovjek je najveća ovozemaljska vrijednost.
Život više vrijedi nego sve subote, svi zakoni, sve predaje što ih stvoriše ljudi. Zakoni, uredbe, odredbe, predaje, vrijede samo koliko pomažu čovjeku da se više bude čovjek, slobodan, plemenit, tako da se što više približi slici koju je o njemu izradio Božji kist, njegova ruka. Ako ne služi tome, Isus će ih odbaciti.
Bogu zahvaliti za primljena dobročinstva
„Sin čovječji gospodar je i subote“. On obavlja svoj spasiteljski posao i brani, opravdava apostole što trgaju klasje u dan subotnji. U subotu liječi slijepca od rođenja, ozdravlja čovjeka s usahlom rukom, što će biti jedan od razloga židovske mržnje i njegove smrti. Veoma je ožalošćen od židovskog sljepila. „Tada ih srdito sve naokolo pogleda, ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca, rekne čovjeku: „Ispruži ruku! On je ispruži i ruka mu zdrava“. (Mk.3.5.).
Zar se i danas ne sretamo s činjenicom kako čovjek na mjesto Boga i njegovih zapovjedi gura sebe i svoje predaje.
Moramo znati razlikovati bitno od sporednoga, neizmjerno važno i posve nevažno, Božje i ljudsko, njegove zapovjedi i naše običaje.
Pobožni su Židovi stvarno mislili da će u tančine ispuniti Božju volju, ako subotom jednostavno budu „ležali“.
Neka ti nedjelja bude dan kada ćeš na poseban način učiniti neko dobro djelo bližnjemu. Nedjelja je za kršćane ono što je za Židove bila subota. Znaj: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote!“. (Mk.2.27.).
Netko davno reče da je za normalan život potreban osmjeh i odmor. Ti to znaš, zato ga priušti sebi i drugima. To je zakon tijela i duha. Misli Gospodin na nas i na naše potrebe, stoga nam je dao nedjelju, često jedini dan u tjednu kada obitelj može biti na okupu, ali moderni poslodavci oduzimaju čovjeku to blago nedjeljnog, obiteljskog odmora, pretvarajući ga u radi dan, i tako čovjek postaje rob nečijeg probitka – zarade, što je često posljedica otuđenja, rastava i rušenja toplog obiteljskog gnijezda, što čovjeka čini nesretnim, pretvarajući ga u uslužnog djelatnika, proizvođača, što je degradacija čovjeka čiji bi život trebao biti posvećen Bogu i bratu čovjeku, što je izvor njegove radosti i smisla postojanja.
U radu za svoj svagdašnji kruh čovjek pomalo zaboravlja da ne živi čovjek samo o kruhu i za kruh. Potreban mu je jedan predah, jedan dan, kada će se susresti s Bogom, zahvaliti mu za sva primljena dobročinstva, susresti se s njime kod oltara – tog stola Gospodnjega primajući snagu za dane koji slijede, dijeleći radost tog susreta sa župnom zajednicom… Posjeti bolesne, prijatelje, potrebne i koliko tog dobra, što se ne može zvati besposlica i izležavanje.
U nedjelju je Isus uskrsnuo i susreo se s apostolima. Neka i za tebe nedjelja bude susret s Isusom po susretima i dobroti koju ćeš pružati drugima. Neka to bude sve dok naše zemaljske susrete ne zamijeni susret u vječnosti.