Određeni događaji se obilježavaju s prepoznatljivim manifestacijama koje nas podsjećaju na ono što će se dogoditi, ili se već događa. Prisutna je određena koreografija kojom se izražavaju željene poruke.
Uzmimo kao primjer navijače na sportskim terenima, atmosferu pred izbore, svečano – predbožićno adventsko ukrašavanje. Sve nam to šalje određenu poruku i pouku, želeći nas zainteresirati za dotično zbivanje, što kod mnogih pobuđuje veliku znatiželju, a koliko ćemo u tome sudjelovati sami odlučujemo. Na zbivanja ne smijemo gledati površno, moramo se potruditi shvatiti bit poruke. Tek se onda možemo ispravno i odgovorno opredijeliti i tako imati udjela u dotičnom događaju.
Duh Sveti je obećan svima
„I kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici, te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti“. (Dj.2.1.-11.).
Mi danas zapravo slavimo onu Božju silu koja je pokrenula srca apostola i srca prvih kršćana, slavimo onu Božju snagu koja se brinula da se Isusova riječ spasenja širila i osvajala zemlje i narode. Mi danas slavimo onu Božju snagu koja je nas same obasjala svetim krštenjem i osnažila u svetoj krizmi, koja nam je bezbroj puta pomogla da možemo svoju vjeru priznavati i po njoj živjeti.
Svi Isusovi učenici, prva kršćanska zajednica, su okupljeni i ujedinjeni u ljubavi i molitvi očekujući da se ispuni Isusovo obećanje da budu „kršteni Duhom Svetim“, kako bi bili osposobljeni da budu njegovi svjedoci sve do kraja zemlje“. (Dap.1.8.). Tek Duh Sveti – Tješitelj i Branitelj, pretvorit će ovu malu, uplašenu zajednicu, u živu, neustrašivu Crkvu, svjedoka Isusova djela.
Duh Sveti je obećan svima – čitavoj Crkvi i svima u Crkvi. Zato ni naša današnja svetkovina – Duhovi nije samo spomendan prvih čudesnih duhova, nego mnogo više, naše osobno oživljavanjei doživljavanje tog događaja.
Vjera nije samo prihvaćanje svetinja koje su nam ostale od očeva i djedova, nego trajno svjedočenje da nam naša vjera pruža i radost i sigurnost u ovom životu, i pruža nam nadu da ćemo poslije smrti biti dostojni onih obećanja koje je Isus dao svojim prijateljima, za koje je rekao: Gdje sam ja, tu će biti i moji prijatelji. To je naša vjera, to je naša nada. Vjera traži poniznost.
Protivi se Bog ljudskoj oholosti što je na poseban način pokazao kod gradnje kule Babilonske, koju je potres srušio, a njima Bog pobrkao jezike, te više jedan drugoga nisu razumjeli.
Zar nas današnji građevinski pothvati ne podsjećaju na gradnju Kule Babilonske? U školama se uče razni jezici, ali je činjenica da se ljudi sve manje razumiju bez obzira na poznavanje jezika.
„Nije Bog šutljiv, mi smo gluhi“
Srce ispunjeno ljubavlju lako će naći zajednički jezik i sporazumjeti se s drugim i drugačijim. Nedostatak ljubavi ih sve više udaljuje i tako se stvara ponor u kojeg će u konačnici biti strovaljeni oni koji svojoj nezasitnosti nisu znali granice, koji kamena srca, zaslijepljeni, nisu vidjeli bijedu koja ih okružuje.
Bog je čovjeku dao razum i sposobnosti da sebi ovdje na zemlji život uljepša, da otkriva tajne prirode i učini ih sebi korisnima. U tom otkrivanju čovjek pronalazi Boga, jer mu brzo postane jasno da ništa samo od sebe ne može nastati. Čovjek ostaje bez riječi pred zvjezdanim nebom, pred prirodom koja ga okružuje, pred zadivljujućim sastavom ljudskog organizma.
Uzdati se samo u moć gvožđa i betona, odbacivati duhovne vrjednote, znači upasti u istu ludost koju su počinili prastari stanovnici Babilona kad su gradili kulu da se narugaju Bogu, a Bog im poruši kulu i pomrsi jezike.
Nadati se nekom napretku, a prezirati duhovne vrednote, je povratak u divljaštvo i beznađe. Zar nije povratak u divljaštvo ubijanje djece još prije rođenje u ime komoditeta, udovoljavajući strastima, nasladi, požudi tijela? Zar je nečija naslada vrjednija od nečijeg života? Zar smo toliko nisko pali? Ta „kula“ će se srušiti sama od sebe. Začuđujuće je to kako čovjek toga nije svjestan.
Zar nije povratak u divljaštvo toliki broj rastavljenih brakova? Što nam govori toliki broj kriminalaca raznih profila, na svim stranama svijeta… Ljudima se pomrsili jezici i pamet.
Duh sveti je apostolima rasvijetlio razum, te im je odjednom postalo jasno što im je Isus prije kazivao, te ih ništa nije moglo odvratiti da za tu istinu i život daju. Strah više nije mogao na njih utjecati.
I nama je potrebno djelovanje Duga Svetoga kako bi mogli uvidjeti da je Isusova Radosna Vijest temelj naše sreće, sporazumijevanja i ljubavi među ljudima.
Sveti Pavao napisa: „Milosni su darovi različiti, ali je isti Duh“. (1.Kor.12.4.). „Mir vama!…Primite Duga svetoga!“ (Iv.20.21.)., rekao je uskrsli Isus apostolima. To govori svakome od nas.
Prevelika buka oko nas, blještavilo reklama, zasjenjuje plamene jezike i huk vjetra na dan prvih Duhova, što nam ometa shvatiti dolazak i prisutnost Duha Svetoga.
Nije Bog daleko ni od koga od nas, od naše Crkve, od našeg vremena. „Nije Bog šutljiv, mi smo gluhi“. (Sertillanges).
Treba imati prijemnik, antenu – slušati u tišini – u zajednici molitve i ljubavi, koja nikoga ne isključuje iz Božje plana spasenja.
Kome si pokazao put, kome pružio ruku da mu olakšaš teške i bolne korake? Morate zajedno doći k cilju!