Od vremena do vremena nametne se tema o Andriji Hebrangu starijem, o njegovu životu i tragičnom nestanku. Govorim o tragičnom nestanku jer do dana današnjeg nije utvrđena istina gdje i kada je ubijen ili se ubio sam, kako o tomu govori službeni stav onih koji su ga zapravo ubili. I odmah se postavlja pitanje – zašto? Što je skrivio jedan od vodećih hrvatskih i jugoslavenskih komunista? Što je skrivio huškačima koji su ga, posjetivši Glavni štab NOV i POJ u Hrvatskoj denuncirali Josipu Brozu i zašto ga je dao likvidirati onaj koji je u komunističkim redovima odlučivao o životu i smrti?
Na sva ova pitanja pokušano je odgovoriti kroz nekoliko knjiga i bezbroj članaka intoniranih na ovaj ili onaj način, ovisno kada su pisani i tko ih je pisao. Na koncu, u slobodnoj Hrvatskoj glavni grad mu se odužio proglasivši jednu reprezentativnu ulicu u Donjem gradu njegovim imenom.
Tko je zapravo bio Andrija Herbrang. Rođen je u selu Bačevac kod Virovitice. Vrlo rano odlazi u Pečuh gdje je izučio trgovački nauk. Kao trgovački pomoćnik radio je u Suhopolju, a kasnije kao trgovački putnik i činovnik u Zagrebu. Dobro je govorio mađarski i njemački, a služio se i engleskim i ruskim jezikom. Jednom rječju, bio je obrazovan, među komunistima je bio jedan od najboljih poznavatelja markstičke literature koju je proučavao za vrijeme dvanaestipol godišnje robije u Lepoglavi i Srijemskoj Mitrovici. Došavši u sukob s većinom zatvorenih komunista povukao se u osamu, dobivši nadimak „Mirotočivi“ zbog načina kako je polemizirao s neistomišljenicima i načina na koji je kao neosporni autoritet rješavao svakodnevne sukobe.
- veljače 1941. godine, izašavši s robije, prepraćen je u rodno mjesto, odakle je, bez obzira na policijski nadzor pobjegao i našavši se u Zagrebu, odmah se uključio u partijski rad. Kooptiran je u Centralni komitet KPH. Marko Simenić, Ivan Rukavina i on tvore takozvani Vojni komitet KPH. Nakon toga obnaša najviše političke i vojne funkcije sve do nejasnog kraja koji počinje činjenicom da je s mjesta ministra za tešku prebačen za mjesto ministra lake industrije.
Ovdje mi nije cilj naširoko i nadugačko pisati o sekretaru Komunističke partije Hrvatske. To su, uostalom uradili oni koji su temeljito proučavali njegov život i rad te kroz knjige i članke donijeli svoj „pravorijek“ u „slučaju Hebrang“.
Ipak, potrebno se nakratko osvrnuti na jedan događaj iz međuratnog razdoblja. 25. i 26. veljače 1928. godine predsjedava „glasovitoj“ Osmoj konferenciji zagrebačkih komunista na kojoj je, pored glavnog referata sekretara Dule Grkovića, Josip Broz podnio koreferat „dvojice članova MK“. Nema nikakve sumnje da je taj koreferat napisao Hebrang. Za to postoje, ne samo indicije već i činjenice. Kada su članovi Mjesnog komiteta prihvatili koreferat i program rada, nude mjesto sekretara Andriji Hebrangu koji tu mogućnost otklanja uz obrazloženje da za čelnog čovjeka zagrebačkih komunista treba izabrati radnika. Na taj način Josip Broz započinje svoj politički i državnički uspjeh.
O Hebrangu postoji brojna literatura. O njemu je pisao Titov biograf Dedijer, kao i mnogi drugi koji pišući o tom vremenu, nisu zaobišli ni njega. Napisano je bezbroj članaka, a i tri knjige koje govore samo o Hebrangu. Mile Milatovića (Hebrangova istražitelja i generala UDB-e „Slučaj Andrije Hebranga“, Dragana Kljajića „Dosije Hebrang“ te krunski dokaz o Hebrangovoj nevinosti knjiga Zvonka Ivankovića – Vonte „Hebrang“.
Zašto je Hebrang ubijen? O tomu postoji mnogo verzija. Dakako, prevladavajuća je tvrdnja u službenoj historiografiji da je Hebrang bio ubačeni ustaški doušnik. Isto tako mnogi smatraju da su članovi Politibiroa KPJ Kardelj, Đilas i još neki, vidjevši kako je partizanski pokret u Hrvatskoj na čijem je čelu bio Andrija Hebrang organiziran, sekretara KPH i člana Glavnog štaba denuncirali Titu. On su to i stvarno učinili, napose Kardelj, ali je malo vjerojatno da bi Tito zbog najobičnije pizme maknuo sa čelnih pozicija u Hrvatskoj čovjeka koji ima toliko uspjeha, s jedne, a i s druge strane koji mu je bio učitelj i mentor.
Stoga „napustimo“ rat i ratna zbivanja te se prebacimo na događanja nakon svjetskog rata, odmah u poratne godine.
Staljin u dogovoru sa zapadnim saveznicima raspušta Kominternu, ali u isto vrijeme osniva Komunistički Informativni biro kraće (Informbiro) sa sjedištem u Beogradu koji izdaje i list pod nazivom „Za čvrst mir, za narodnu demokratiju“.
Vrlo brzo dolazi do poznatog „NE“ koje je navodno Tito izrekao Staljinu, „ne“, koje je slavljeno i o kojem su pisane pjesme i romani.
A što se zapravo događalo. Jalta je podijelila svijet. U Europi su stvorene dvije interesne zone, istočna i zapadna koje će nešto kasnije prerasti u NATO pakt i Varšavski ugovor. Je li moguće da je netko „mutio vodu“? Josip Broz bez sumnje, Jugoslavija dakle. Jugoslavenska vlada je izdašno pomagala generala Markosa i komunističku odnosno, općenito ljevičarsku stranu u sukobu u grčkom građanskom ratu, bez obzira što je Grčka pripala drugoj interesnoj zoni. U isto vrijeme u Albaniju Tito šalje, najprije jednu, a kasnije i drugu vojnu diviziju. U pogledu Kosova Albanija i Jugoslavija nisu u potpunosti sigurne komu će pripasti. Odluka je odgođena za kasnije kada se vidi kakav će biti savez između ove dvije države.
Posebna je priča odnos Bugarske i Jugoslavije, odnosno Dimitrova i Tita. Jedno vrijeme imaju Staljinov pristanak koji ih ohrabruje da između labave konfederacije i ujedinjenja, biraju neko srednje rješenje. Tito inzistira da se Bugarska uključi u FNRJ kao republika. Vodstvo bugarske države oklijeva.
Vodstvo Kominterne, bolje reći Staljin smatrao je da je jugoslavenski državni i partijski vrh sve to učinio sovjetima iza leđa. Osim toga, velike sile su podijelile svijet, a napose je ta podjela čvrsta u Europi. Za svaki potez koji narušava dogovor, zapadni saveznici dakako ne zovu Tita već Staljina koji jugoslavenskom vodstvu piše dva pisma u kojima traži da se stavovi korigiraju kao i da se ništa ne poduzima bez njihova znanja. Isto tako traže da se JA povuće iz Albanije, kao i da se odmah prekinu razgovori s Bugarskom o ujedinjenju, usput optužujući Tita Milovana Đilasa, Edvarda Kardelja i Svetozara Vukmanovića Tempa kao predvodnike ove antisovjetske kampanje. Generala Velebita drže engleskim špijunom. Jugoslavenska strana odgovara mlako i čudi se kritikama Moskve.
Pozivaju Tita i ostale u Moskvu i Bukurešt gdje zasjeda Informbiro, dakako, bez jugoslavenske strane.
S obzirom da pismima nije ništa postigao, Informbiro 28. lipnja 1948. godine objavljuje čuvenu Rezoluciju kojom optužuje jugoslavensko komunističko vodstvo na čelu s Titom za skretanje s komunističke linije i izdaju revolucije. U Jugoslaviji je zavladala konsternacija. Situacija nije bila ni malo bezazlena. U državama komunističkog lagera koje su Rezoluciju prihvatile vrše se vojni manevri. U Beogradu je u to vrijeme bila stacionirana divizija Jugoslavenske armije i tzv. Titova garda. Srećom, zapovjednici ove velike vojne sile staju na Titovu stranu.
Međutim, čitava vodstva Komunističke partije i državne vlasti slažu se sa stavovioma iz Rezolucije. Čitav politbiro KP BiH Rezoluciju prihvaća. Kako na Goli otok ne možeš poslati čitav politbiro, pozvani su u Beograd. Nakon nekoliko dana vraćaju se u Sarajevo kao „Titoisti“.
Tada nastupa jedno od ružnih i žalosnih razdoblja u kratkom životu nove Jugoslavije. Osnivaju se logori u svim republikama, a također i zloglasni logor na Golom otoku. Zatočenici koji su tamo dospjeli bez suda samo na temelju tzv administrativne odluke prošli su torturu koja se neda ni zamisliti. Na Golom otoku i susjednom Svetom Grguru među 17 tisuća nesretnika zatočeni su primjerice devet sudionika Oktobarske revolucije, dvadesetpet sudionika Španjolskog građanskog rata, tzv. „Španaca“, mnogi osnivači Komunističke partije Jugoslavije, generali, ministri i mnogi drugi.
Od njihova robovskog rada bilo je koristi. Tako su primjerice Talijanima prodavali tucanik preko punkta u Rijeci i to u vrijeme najvećih napetosti oko Zona A i B.
Vratimo se Hebrangu. Na sastancimna partijskog jugoslavenskog vrha jedini se Sreten Žujović Crni otvoreno stavio na Sovjetsku stranu. Hebrang? Na sastancima nije ni sudjelovao i to već u vrijeme rasprave o pismima sovjetskog vodstva.
Kolika danas vlada zbrka oko oko uloge Andrije Hebranga u vrijeme pisama i Rezolucije neka posluži intervju objavljenim u „Slobodnoj Dalmaciji“ s mladim docentom sa zagrebačke filozofije dr. Martinom Previšićem koji se posebice bavio „Slučajem Hebrang“ i koji je o tom slučaju govorio i na prestižnom američkom sveučilištu Berkeley. U intervju kaže „Izlaskom Rezolucije Hebrang je vidio Titov kraj.
U Sabranim djelima Josipa Broza Tita koja su pisala osamnaest povjesničara na čelu s dr. Perom Damjanovićem stoji: „Godine 1948. podržavao je Rezoluciju IB“.
Da ponovimo, Rezolucija Informbiroa donesena je u Bukureštu 28. lipnja 1948, a u Jugoslaviji je objavljena dva dana kasnije, 30. lipnja. Hebrang je uhićen 7. svibnja 1948. godine. Dakle, ukoliko mu istražitelj Mile Milatović za Rezoluciju nije rekao, a što je malo vjerojatno, čovjek kojeg optužuju da je Rezoluciju podržao, za nju nije ni čuo!
Zašto je pritvoren, zašto mu je „pakovana“ suradnja s ustašama, koja je knjigom Zvonka Ivankovića Vonte u potpunosti demaskirana, zašto je na koncu na nepoznatu mjestu, u nepoznato vrijeme i na nepoznat način ubijen, pravo je pitanje.
Omiljena je uzrečica da „Revolucije jedu svoju djecu“. U ovom slučaju ona nije igrala nikakvu ulogu. Ubojstvo Andrije Hebranga izvršeno je jedino i isključivo iz osobnih razloga. Sve indicije i svi fakti govore da su se Sovjeti uspjeli razračunati s Titom, glavni kandidat za jugoslavensko vodstvo bio bi upravo on – Andrija Hebrang. Stoga se na brzinu trebalo riješiti te opasnosti.
Kako, kada i gdje je Andrija Hebrang usmrćen. Svakako se nije ubio udarajući glavom u radijatore kojih u Glavnjači, zloglasnom beogradskom zatvoru nije ni bilo. Vjerojatno na padinama Avale gdje je moguće i pokopan čak negdje blizu zemnih ostataka Draže Mihajlovića njegova velikog ideološkog i ratnog neprijatelja.
Svi sudionici tih godina i događaja su mrtvi. Obitelj Hebrang se svojevremeno obratila pismom Mili Milatoviću, ali odgovora nije bilo. Sumnjam da će se istina o njegovoj smrti ikada otkriti.
Andrija Hebrang je bio komunist i boljševik kao i uostalom što je bio i sam Josip Broz. Sada kad je komunizam samo jedan ružan ožiljak na višetisućnoj modernoj povijesti svijeta, ali ožiljak koji ni dan danas nije u potpunosti zacijelio, postavlja se pitanje – zašto pisati o ovim događajima?
Treba pisati zato što je ni kriv ni dužan stradao jedan od vođa komunističkog pokreta u Jugoslaviji, a u posebice u Hrvatskoj, pokreta koji je dobio rat i koji nas je držao četrdesetpet godina okovane u svoje ideološke stege. Zločini u ime ideologije najveći su, najmasovniji i najbrutalniji zločini.
Danas kad je u potpunosti jasno da ratni predsjednik Komunističke partije Hrvatske nije surađivao s ustašama, da su „dokazi“ protiv njega u potpunosti lažni i krivotvoreni na diletantski način, bez obzira na ideološke i svake druge razloge Zagreb je s punim pravom jednu od svojih ulica krstio njegovim imenom. A Trg Republike Hrvatske više ne nosi ime onoga bez čije privole ovaj teški zločin se nije mogao ni dogoditi.
Piše: Neven Vicić