Kada neko sportsko društvo ostane bez jednog od svojih članova, nastoje mu naći adekvatnu zamjenu. Jednako tako postupaju pjevački zborovi, klape, kao i ostala raznorazna udruženja.
Isus je okupio dvanaest glavnih svjedoka da budu nosioci njegove poruke. Jedan ga je izdao i broj se smanjio.
Dvanaestorica postadoše stupovi Kristove Crkve
U današnjem odlomku iz prvog čitanja zabilježene su riječi Petra apostola: „Braćo! Trebalo je da se ispuni pismo što nam na usta Davidova poručuje Duh Sveti o Judi koji bijaše vođa onih što uhvatiše Isusa. A Juda se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi. I ostade prazna stolica na kojoj je sjedio Juda, apostol, izdajnik, kukavica. O njemu je zapisano u knjizi Psalama: „Njegova kuća nek opusti, nek ne bude stanovnika u njoj. Njegovo nadgledništvo nek dobije drugi“. (Dj.1.15.-20.).
„Tada prvak apostola Petar, pozove okupljenu braću na molitvu, da Gospodin jednoga od ovih ljudi što bijahu s nama za sve vrijeme što je među nama živio Gospodin Isus, počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas – treba da bude svjedokom njegova uskrsnuća. I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozva se Just, i Matiju. Onda se pomoliše i baciše kocku koja pade na Matiju, koji bi pribrojen jedanaestorici apostola“. (Dj.1.21.-26.).
U nedjeljama poslije Uskrsa često se spominje činjenica: apostoli su svjedoci Kristova života, smrti i uskrsnuća. Sve što je Isus činio, govorio, trebalo je predati svim naraštajima, u svim vremenima. Za tu zadaću Isus odabire 12 apostola. Zašto baš 12? Možda zato jer je bilo 12 plemena Izraelovih. Ta dvanestorica postadoše stupovi Kristove Crkve, koja će okupiti u svoje krilo sva plemena i narode, i sve kulture i jezike…
Klonite se izdaje svoje vjere, svog ponosa, svog dostojanstva, ta valjda znaš kome si povjerovao i kako izdajice završavaju. Oni sami sebi presuđuju. Čovjek svakome lakše oprašta nego samome sebi.
Što reći o Judi koji je proigrao prijateljstvo, izdao Učitelja za vremenitu, prolaznu dobit u kojoj ni trena nije mogao uživati. Juda, najjadnija ličnost jedne neponovljive drame. Kako god taj kukavica bio odvratan u svojoj izdaji, opet se nije pred apostolima hvalio da se „pametno i dobro snašao“. Nikome od apostola nije predbacivao govoreći mu da je lud što još uvijek vjeruje u Isusa. Danas bi rekli: Zar će ti on dati posao, namještenje? Ne, Juda je sebe upropastio, ali nije druge za sobom tada vukao. Što više, sam je uvidio svoju pogrešku i pokajao se: „Sagriješih predavši krv nedužnu“. (Mt.27.4.).
Pogriješio je Juda što je poslije svoje sramne izdaje bježao od Isusa, da se ne susretne s njegovim pogledom.
Zar je tebi lako susresti se s nekim koga si izdao, osramotio, klevetao, lažno svjedočio protiv njega? Teško ti ga je u oči pogledati. Imaš pravo, nije to lako, ali se problem ne može riješiti, ni savjest ušutkati, bježanjem.
Ključna razlika između Petra i Jude
Potrebno je smoći snage i suočiti se, ispričati se, tražiti oproštenje spreman na bilo kakovu satisfakciju. Tu se pokazuje snaga, karakter. Prethodni napad – izdaja, uslijedio je radi lošeg karaktera. Problem nesuglasica se ne rješava bježanjem – skrivajući se, zabadajući glavu kao noj u pijesak.
I Petar je povrijedio Isusa, osramotio sebe. Od stida i kajanja sav u suzama pobjegao je shrvan tugom zbog tako niskog pada u kojem je nestala sva njegova prethodno iskazivana hrabrost. Spoznavši svu dubinu svog nečasnog čina još više „se privinuo“ uz svog Učitelja. Suze su orosile njegove oči i lice, suze koje prerastaju u nadu i ljubav, ponosno čvrstu nepokolebljivu – do smrti.
Judino kajanje kroz očaj bilo je uzaludno, dovelo ga je do konopca. Možda nećemo biti daleko od istine ako ustvrdimo da to i jest zaslužena plaća svakom izdajici.
Nikada nemoj izdati obitelj, dom, domovinu, svoju vjeru, prijatelja čovjeka, poznata i nepoznata. Izdajući njih izdao si sam sebe. Kako onda možeš mirno – sretno živjeti pod tim teretom od kojeg se ne može pobjeći.
Pomirenje, ispravljanje pogrešnog djelovanja je težak, ali jedini put vraćanja samopoštovanja i hoda kroz život uzdignute glave.
Milosrđe Božje ne poznaje granice. Postavlja ih samo tvoja tvrdoglavost, nepromišljenost, a ruši poniznost, kajanje, spremnost krenuti ispravnim putem.
Gospodin nam je prorekao da ćemo radi njega i njegova imena biti okruženi zlom i mržnjom. Tvoja dobrota, uzorno ponašanje je svojevrsno ogledalo, u kojem se ogleda onaj suprotnog ponašanja, i govori mu da se ipak i u ovom vremenu može biti čestit i pošten, a on u tome ne uspijeva, pa želi „razbiti ogledalo“, uvjeravajući sebe da nije on baš toliko loš. On se ne želi pogledati u ogledalo. A ti dobro znaš da je teško biti uredan bez tog ogledala i pogleda u njeg.
Ti tražiš oslonac, razumijevanje od brata čovjeka, što je ljudski, a možda si zaboravio da on to isto od tebe očekuje. Preispitaj se kakav je tvoj odnos prema onima koji s tobom dijele životnu svakidašnjicu?
Bolesnik se mora liječiti, a ne zdvajati. Nisi sam, i Isus za tebe moli: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu, koje si mi dao, da budu jedno kao i mi“. (Lk.17.11.).
Nikada ne zaboravimo svoju veliku dužnost – svjedočiti za Isusa svojim životom. Kršćanin je u svijetu da ga svojim svjedočenjem prosvijetli, svojim životom posveti.
Svjedočiti o raspetome, što je donio svijetu, što je učinio za ljude i što traži od njih. To je tvoja sveta dužnost.
Kršćanin mora biti svjedok Božje ljubavi, poruke da u Božjem srcu ima mjesta za svakoga.