„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce“. (Iv.10.11.). Početak je to današnjeg evanđelja, pouka – slika uzeta iz života. Ovce su starim Židovima bile uvijek veliko bogatstvo, često i jedino. Židov – pastir živio je za svoje stado, brinuo se za ovce kao za kućnu čeljad, branio ih od zvijeri i lopova, pa i uz cijenu života.
Svećenik je ispružena Kristova ruka
Krist reče da je on takav pastir – što „daje život svoj za ovce“. Svršio je na križu, ali dan uskrsa svjedoči da on nije mrtav, da „više ne umire“. Pobrinuo se da se jeka njegovih riječi uvijek čuje. U večer uskrsa reče učenicima: „Mir vamaI kao što mene pšosla otac moj i ja šaljem vas“. (Iv.20.21.). Te riječi u tišini srca ponavlja svećeničkim i redovničkim kandidatima – budućim pastirima duša.
Nedjelja i evanđelje „Dobrog pastira“ podsjeća nas na prvog i vrhovnog svećenika pastira Isusa Krista, a i na svećenike – službenike oltara. Svaki je svećenik Kristovo produženje. Potreban je Crkvi. On je ispružena Kristova ruka, njegov glas i razglas.
Gospodin se brine da se ta ruka ne osuši, da ta usta ne zanijeme, da Crkva uvijek ima dovoljan broj svećenika, ali ih nema uvijek dovoljno. Mnogi su pozvani, ali poziv odbijaju. Vlastite slabosti, sotona, svijet, otimaju i često otmu Kristu budućeg svećenika – i ovce su bez pastira – Crkva bez svećenika. Svi Božji neprijatelji nastoje, čine sve da u Crkvi bude što manje tih Božjih prijatelja. Znaju veoma dobro da su ovce bez pastira lak plijen vukovima i lopovima.
Svi mi – Božji prijatelji moramo uvijek nastojati – željeti da Crkva uvijek ima dovoljno svećenika. Što bismo mi morali činiti? Moliti, moliti, jer nam je Isus to naredio: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. (Mt.9.37.)
Kad dođe vrijeme žetve – vrijeme branja plodova, domaćin se pobrine da nađe radnike koji će plodove pobrati i spremiti ih u skladište, jer velika je šteta – grijeh, ostaviti ih da propadaju.
„Sa sviju starna svijeta neka se juriša na nebo s molitvom da bi nam Otac nebeski dao ono što je Krist želio da ga molimo“. (Ivan Pavao II). Svećenik je dar s neba, dar Božje milosti koji se može i mora izmoliti.
„Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“. Svijet često tako zao – pun mržnje, sebičnosti, blata, grijeha – treba svećenike, svjedoke, navjestitelje jednog boljeg svijeta, Božje svijeta, svjedoke križa i uskrsnuća, Božje ljubavi i nesebičnosti. Križ i kalvarija ne smiju biti zaboravljeni. Raspeti i Uskrsnuli ne smije umrijeti u srcima ljudi.
Svećenik je pozvan da nas riječima i životom sjeća na njega i podsjeća na dužnost da ostanemo uz njega. Tu je naša konačna sreća. Svijet treba svećenika, makar ih popljuvao i raspinjao. Danas je ta potreba veća nego ikada. Kršćanska zajednica mora ih roditi, izmoliti, odgojiti.
Obitelji su prve škole i prve crkve
„Čitava kršćanska zajednica mora se brinuti za duhovna zvanja, a posebno kršćanske obitelji koje su prva sjemeništa“. (Pavao VI). Da, obitelji su prve škole i prve crkve.
Mnoge stvari današnje tehnike začuđuju čovjeka. Zar nije čudno kako se ljudski glas pohranjuje i po potrebi reproducira, a dotična osoba već godinama leži u grobu.
Što bi sve dali da dans možemo čuti Isusov glas. Da je netko u to davno doba imao tu tehničku napravu pa da snimi Isusov glas, da nam ga na vrpci sačuva, pa da ga danas možemo čuti. Da se to doživi, čovjek ne bi žalio poći u bilo koji kraj zemaljske kugle.
To nam nije moguće. Moguće je samo da nam se prenesu one riječi koje je Isus nekada izgovorio. I prenose nam se. Slušamo ih svake nedjelje kad se čita ta radosna vijest – njegovo evanđelje. I morali bismo ih slušati kao da ih izgovara sam Isus.
„Ovce moje slušaju moj glas“. (Iv.10.3). Ako si zaista moj prijatelj, osjetit ćeš da ti te riječi govori prijateljsko srce, koje ti želi sreću i spasenje. Kao što ovca pozna glas svog pastira, i ide za njim kad je pozove, tako i prijatelj Isusov sluša njegov glas i ide za njim.
Zanimljivo je i začuđujuće kako životinje prepoznaju glas svojih gospodara, često bolje nego li čovjek Božji glas. Zar to nije žalosno? Nemoj se ponižavati dozvoljavajući da je životinja poslušnija od tebe.
Majka ne tepa uvijek svom djetetu. Nekada i povisi ton. Bez obzira kojim tonom govori, dijete mora znati da ga majka voli i da mu nitko na svijetu toliko dobra ne želi kao majka.
Ni Isus nam ne tepa. Nekad nam govori umiljato, nekad oštrije, ali mi uvijek znamo da nas njegovo srce, koje se dalo probosti za nas, voli.
Isus reče Židovima: „Vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca“. (Iv.10.26.) Siguran je znak da smo Božji, kad Isusove riječi slušamo i uvažavamo.
Životinje slušaju svoga gospodara, a djeca svoje roditelje. Koja je tu razlika u poslušnosti? Djeca slušaju svoje roditelje jer ih vole, a životinje svoga gospodara jer se boje batina. Tako nam je to u životu. Nekoga slušamo iz straha, a nekoga zato jer ga volimo.
Isusove riječi iz evanđelja došle su do naših ušiju, a Isus želi da dođu i do naših srdaca, a to znači prihvatiti ih i po njima živjeti, izvršavati što Bog traži.