Čuli smo za neku veliku, posebnu, „nevjerojatnu“ vijest. Teško ju prihvaćamo premda su nam je priopćili ponajbolji prijatelji. Svjedoci smo nekog događaja. Trljamo oči pitajući se da li je to san ili java. Toliko je to veliko da nam je teško povjerovati.
Nešto slično se dogodilo i apostolima. Susreli se oni i Isusom. „Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam. Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam“. (Lk.24.37-39).
Morao je umrijeti da bi uskrsnuo
Naređuje im da u ime njegove smrti i uskrsnuća propovijedaju obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima.
U prvom čitanju apostol Petar ponavlja što je čuo od Gospodina: Spasitelj je morao umrijeti da bi uskrsnuo. Time nam osigurava vječni život, oproštenje grijeha, spasenja. Apostol poziva Židove: Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši“. (Dj.3.19).
Evanđelje nam svjedoči da apostoli teško vjeruju u Uskrsnuloga i kad ga gledaju vlastitim očima. „Oni, zbunjeni i puni straha, pomisliše da gledaju duha“. (Lk.24.37.). Uvjerava ih Isus da nema mjesta strahu i nevjeri… Koliko muke oko slabe vjere!
U životu kršćanina uvijek mora biti i Veliki Petak i Uskrs. Tko zaboravi jedno, ne treba mu ni drugo. U dane korizme Crkva je pratila Isusa patnika na Golgotu, na križ, u smrt. Htjela je da dobro zapamtimo popljuvano lice, izmrcvareno tijelo Bogočovjeka.
Slijedi uskrsnuće, dan pobjede, slave, ponosa, veselja bez kraja. Tame nesta. Zasja svjetlo koje obasjava svakog čovjeka. Ne smijemo zaboraviti ni Patnika na križu ni Uskrsnulog iz groba, ni okrutnu smrt ni slavno uskrsnuće. To su dvije jednako velike i nerazdvojive činjenice, našeg kršćanskog života.
Potrebno je češće pred križ, pogledati s čavlima na križ prikovanoga, s trnjem oko čela pitajući se čemu to, zašto? Čujem odgovor: To je sve radi tebe! Zar je moguće? Da, moguće je. Toliko sam te ljubio. Što mi nakon toga preostaje, već ljubav uzvratiti ljubavlju slijedeći Ga.
Isus grli križ i smrt dokazujući koliko nas ljubi i želi da nas spasi. Uskrsnuo je, svladao je smrt i pokazao je da nas može spasiti, dati nam vječni život.
Samo križ, sama smrt bili bi dokaz i potvrda Isusove nemoći, bila bi suvišna brzo zaboravljena tragedija. Uskrsnuće je dokaz i potvrda njegove božanske svemoći. Tako je utvrdio našu vjeru i našu nadu. Uskrsnuće je potvrda da je Gospodin jači od smrti, moćniji od zla i grijeha.
„On je žrtva pomirnica za naše grijehe, ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta“. (1.Iv.2.2.).
Krvlju On pere grijehe svega svijeta, a uskrsnućem svima osigurava vječni život. Umro je za sve, uskrsnuo je za sve, da živimo svi.
Ostani s nama Gospode, jer pada noć
Isusova smrt i uskrsnuće poziv je i nama da prihvatimo život kakav je, često pun boli i patnje, da prihvatimo i smrt kao prolaz u život.
Redovnici trapisti redovito se pozdravljaju s „Memento mori!“ – Sjeti se da ćeš umrijeti! Drugi je njihov pozdrav: Memento vivere!“ – Sjeti se da ćeš živjeti! Podsjeća nas na besmrtnost koja je osigurana svakom čovjeku uskrsnućem Bogočovjeka. Nastojmo živjeti tako da nam vječnost bude sretna. Potrudimo se da budemo svjetlo svijeta i sol zemlje. Ravnajmo se prema osam blaženstava. Potrudi se da budeš krotak, milosrdan, čista srca, miroljubiv. Moli se i za neprijatelje svoje. Ne žalosti se ako si radi pravde progonjen.
U tim i takovim slučajevima teškoća i nerazumijevanja neka tvoja molitva bude: „Ostani s nama, jer zamalo će večer i dan je na izmaku!“. (Lk.24.29.).
Ostani s nama, Gospodine, dolazi noć crnih misli, trebam te! Prilike i neprilike me salijeću da te zatajim poput Petra, da te izdam kao Juda. Ta izdaja je nastupila kad su pomislili da od svega što su Isusu vjerovali, što su od njega očekivali, nema od toga ništa. Smračilo im se u glavi i duhovna katastrofa bila je neizbježna.
I mi se često nađemo u takvim napastima. Vidiš, čuješ, pročitaš svašta, i eto ti zbrke i mraka u glavi, pa se pitaš: „Ima li smisla držati se Božjeg zakona?“ To su trenuci mraka. Ostani s nama da te ne izdamo, da te zatajimo, da te zaniječemo. Rasvijetli nam put da se ne sunovratimo u ponor.
Samo Bog zna što nam donosi slijedeći dan, mjesec, godina. Na kome je red da ga zaliju suze?…
Danas si još zdrav i uspravan. Dokle će to trajati? Svatko od nas misli da su nevolje koje donosi bolest i starost još daleko pa se ne treba uznemiravati. Međutim, nesreća znade doći i prije nego što očekujemo.
I svetu Malu Tereziju, koja je sav život provela kao anđeo, uhvatio je pred samu smrt nekakav strah. Napast ju je mučila: Što imaš od svega što si žrtvovala u životu za Boga: zdravlje, ljepotu, umne sposobnosti, a od toga nema ništa..“. Sretno je tu krizu pred smrt svladala zovući Isusa u pomoć.
Kad bude padao na naše oči takav mrak, govorimo Isusu: „Ostani s nama, Gospode, jer pada noć…“.