Već nekoliko godina na izborima u Kataloniji pobjeđuju stranke raznih političkih i ideoloških nadzora, ali im je jedno zajedničko. Žele odvojiti ovu sjeveroistočnu španjolsku pokrajinu od Španjolske čiji stanovnici jesu Romani, jesu kulturno, jezično i gospodarski bliski Španjolcima, ali su tijekom stoljeća formirali posebnu kulturu, govore svojim katalonskim jezikom i, što je najvažnije, gospodarski su najjači u cijeloj sadašnjoj državi, te smatraju da bi im nezavisnost donijela puno više nego što sad imaju pod vlašću Madrida.
Za vrijeme građanskog rata od 1936. do 1939. godine Katalonija je bila na republikanskoj strani i uživala je najširu moguću autonomiju. Pobjedom generala Franka sve se vratilo na staro. Iako je nakon uvođenja demokracije stekla koliku toliku autonomiju, Katalonci smatraju to nedovoljnim. Zanimljivo je da baskijska autonomiju šira od njihove.
Ovih dana gledamo na televiziji scene za koje ne vjerujemo da se događaju u Europi danas, početkom 21. stoljeća. Zabrana glasovanja, premlaćivanje ljudi, zaprečavanje cesta, zatvaranje nepoćudnih, da bi ovih dana kulminiralo zatvarenjem glavnog organizatora „nelegalnog“ referenduma na koje se većina stanovnika Katalonije izjasnila za neovisnost. Puigdemont je optužen za veleizdaju i prijeti mu izručenje Španjolskoj gdje može biti osuđen na 25 godina robije.
I to zato što članak 55. španjolskog ustava predviđa da se ni jedan dio Španjolske ne može odvojiti u zasebne državu.
Kako se ponaša tzv. međunarodna zajednica? Već viđeno, rekao bih. „To je unutarnje pitanje Španjolske“, ponavljaju kao vergl. Nažalost, ne samo u slučaju Katalonije. Zar u istovetnoj situaciji nije primjerice Kurdistan? Kako su reagirali na ulazak turske vojske u Siriju i njihov napadaj na Kurde koji su najzaslužniji za slamanje „Islamske države“? Nikad kraja prozirnim opravdanjima agresora i to ne samo danas nego oduvijek.
Poučan je primjer napadaja Trećeg Rajha na Poljsku. Obukavši nekoliko zatvorenika u vojne odore njemačke vojske, pobili su ih na granici i za to odmah optužili Poljsku. Sljedeće što su učinili bilo je to da su dignuli brklju koja je dijelila dvije države, a onda su cestom prošli vojnici i teško naoružanje i rat je zapravo počeo. Sve drugo je povijest.
A sada progovorimo nešto o „jugoslavenskom članku 55“. Godine 1990. u Hrvatskoj su provedeni prvi slobodni i višestranački izbori. Rezultati su poznati i o njima ne treba govoriti. Jesu li se zagovornici opstanka Jugoslavije pozivali na „članak 55“ ili uostalom neki drugi kako bi spriječili secesiju? Dakako da nisu, ali imali su nešto drugo.
Prije nego što citiram odredbe jugoslavenskih ustava koji su govorili o ovakvom ili onakvom otjepljenju treba kazati da je nakon objavljivanja rezultata izbora državni tajnik (ministar vanjskih poslova) SAD Beker odmah doletio u Beograd kojom prilikom je izjavio da su jugoslavenski problemi među narodima i republikama unutarnja stvar zemlje. Njemu vjerojatno nije ni palo na pamet da mu netko prevede odredbe ustava koje su govorile o pravo na otcjepljenje. Nu, bez obzira što ih on nije pročitao, ja ću citirati prvi članak Ustava FNRJ iz 1946. te dio općih načela ustava iz 1963. i 1974. godine.
U Ustavu FNRJ koji je donesen 31. siječnja 1946. godine, u članku 1. stoji:
„FNRJ je savezna narodna država republikanskog, zajednica ravnopravnih naroda koji su na osnovi prava na samoopredjeljenje uključujući pravo na otcjepljenje na temelju zajedničke borbe i slobodno izražene volje ……. itd“.
U Osnovnim načelima Ustava SFRJ donesenim 7. travnja 1963. godine piše:
„Narodi Jugoslavije polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje uključujući pravo na otcjepljenje na temelju zajedničke borbe i slobodno izražene volje ……… itd.“
A sada ćemo citirati „nama darovane“ odredbe Ustava iz 1974 usvojenog 21. veljače 1974.
„Narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući pravo na odcjepljenje, na osnovi slobodno izražene volje (………..) ujedinili su se u saveznu republiku …………..“.
Ovdje se odmah nameće osnovno pitanje: „Gdje vi ovdje vidite pravo na otcjepljenje republika?
Sljedeće pitanje je: Tko nam je darovao Ustav iz 1974?
- godine Skupština Jugoslavije je donijela cjelovit ustavni tekst koji su potpisali Kiro Gligorov i Mika Špiljak. Josip Broz je prema iskazima mnogih više puta ponovio da je pogriješio što usvajanje ovakvog ustava nije spriječio. Govorio je to i svom imenjaku nećaku ako je ovomu vjerovati.
Zanemarivši ove odredbe u sva tri ustava bivše države koje, istina nisu spominjale republike nego narode, provodeći velikosrpsku politiku JNA je navalila vojnom silom uz pomoć lokalnih Srba na tek odcjepljenu hrvatsku državu, a nešto kasnije i na Bosnu i Hercegovinu, obje priznate od većine europskih država i to u granicama koje je odredila „Badinterova komisija“. S obzirom da su najviši zapovjednici jugoslavenske vojske davno slušali moralno političko vaspitanje, zanemarili su ili zaboravili što ustav govori o unutarnjim odnosima u Jugoslaviji. Miloševića i bratiju za to uopće nije bilo briga. A kakve su im namjere bile najbolje svjedoči napad na Banske dvore koji srećom nije uspio.
Koja je sličnost, a koja razlika između španjolskog i jugoslavenskog članka 55?
I Jugoslavija i Španjolska su imale članak 55. On se zapravo u Republici Hrvatskoj svodi na grubu sili protiv koje se teško boriti. J“ugoslavenski članak 55“ je zapravo sinonim zla. Španjolskoj su dovoljne policijske snage dok su u Hrvatskoj trebale divizije.
U Španjolskoj članak 55. Ustava prijeći bilo komu odcjepljenje od Kraljevine. Misli li itko u ovoj našoj zemlji da su neke citirane ustavne odredbe od 1946. pa do 1990. godine bile brana brutalnoj sili i katalizator osamostaljenja Države Hrvatske?! Ako iskreno misli onda je puka neznalica. Jesu li „darovane“ odredbe u Općim načelima, kako se u Hrvatskoj papagajski ponavlja već duže vrijeme bilo kojeg od zadnja dva jugoslavenska ustava bile brana agresiji u kojoj je poginulo više tisuća ljudi, srušene crkve i općenito, uništena mnoga sela i gradovi!? Jugoslavenski članak 55. nije bio zapisan u Ustavu, on je bio gruba sila jugoslavenske soldateske koja je okupirala dobar dio zemlje i izvršila nezabilježen pogrom tisuća i tisuća građana ove države. Da su znali što će se događati u Kataloniji, vjerojatno bi odmah crvenu petokraku zvijezdu na kapama zamijenili četničkom kokardom. Tim potezom su dobrasno zakasnili. Nisu, dakako bili vidoviti, nisu mogli predpostaviti što će se u skoro vrijeme događati u Španjolskoj. Zbog toga je Dubrovnik napadala jedinica koja se zvala „Sava Kovačević“. Moguće i da taj partizanski komandant ne bi dopustio da jedinica koja se zove po njemu napada „Hrvatsku Atenu“ kako mnogi zovu Dubrovnik.
Hrvatska se „jugoslavenskom članku 55“ Ustava uspješno oduprla oružjem i za to je platila vrlo visoku cijenu.
Katalonci se španjolskom članku 55. Ustava odupiru glasovanjem i demonstracijama na ulici. Hoće li zbog toga podnijeti velike žrtve kao Republika Hrvatska i hoće li uspješno ustati protiv španjolskog članka 55. Ustava, već će pokazati vrijeme.
Piše: Neven Vicić