„Čašu meda još nitko ne popi, da je čašom žuči ne zagorči“. (Njegoš). Zašto nevolja kuca na svačija vrata? Smrtni slučaj, teška i neizliječiva bolest, stradla dijete, uništen brak, spoznaja da je dijete išlo po zlu putu – odalo se drogi, piću, pokvarenosti.
„Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod“. (iv.12.23-24).
Crkva životnu snagu crpi iz Kristova života
To malo pšenično zrno stoji pred slobodnim izborom: Ili će umrijeti, pa tako donijeti novi rod – ili će odbiti smrt i ostati samotno, jalovo, sebično. Zar je moguće da tom malom zrnu jedino smrt omogućava plodnost? Moguće je. Gospodin tako veli.
Isus tim primjerom pokušava objasniti apostolima ono što oni nisu mogli shvatiti, a to je: sudbina zrna je i njegiova vlastita sudbina. Smrt! Umiranje! To je jedini put koji vodi u uskrsnuće, život i plodnost. To Božje zrno koje prolazi kroz tešku sudbiju smrti postaje kruh gladnima…
Križ je postao znak raspoznavanja. Nalazimo ga svugdje – u prirodi i u ljudskim srcima. Izljevi radosti se vide kod berbe plodova. Uskrsnuće je vrhunac radosti, a njemu nužno prethodi patnja – smrt. Jasno je da radost ne dolazi odmah. Radost treba isčekivati, tražiti, ispružiti ruke, otvoriti srce i ići tamo gdje radost savija gnijezdo neprolazne sreće. Težak je to put. Neprekidno posrtanje i uspinjanje. Tješi te jedino to da nisi ni prvi ni posljednji, koji ideš tim putem bolnog uspinjanja.
„A ja, kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“. (Iv.12.33.). Znači, to je Isusova, moja i tvoja vječna Kalvarija, koja plijeni pameti i srca i zove glasom vjekova, milijuna glasova – na svim merdijanima i paralelema otkupljene zemlje…
Usta raspetoga vape i danas: „Žedan sam“ (Iv.19.28.) Čega? Moje i tvoje vjere, nade, ljubavi… Naše spremnosti, da svojim životnim patnjama upotpunimo patnje Njegove.
U tom svjetlu, upravo je smiješno govoriti, da kršćanstvo nije okrenuto životu, nego da Kristova crkva sije smrt. Ta Crkva iz proslavljenog Kristova života crpi snagu za život. Kršćanstvo živi sadašnjost – mučnu i tešku, ali je okrenuto s sretnijom budućnosti, vječnosti, gdje će nam Gospodin „Otrti svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti“. (Otk.21.4).
Isusov put je put spasenja. Sve drugo je stramputica, pustolovina. U luku spasa drugog puta nema osim ovog Isusovog preko Kalvarije. Crkva nas u šutnji vodi na Kalvariju pod križ da pogledamo pozorno te ugasle oči, te raspete ruke, probodeno srce. Od samog početka korizme pratimo kako se oko Isusa steže obruč židovske mržnje, odbijanja i nevjere. Veliki petak je blizu. Svi koraci Gospodinovi vode ga na Kalvariju.
Isus mora na križ: „zaista, zaista kažem vam: ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod“. (Iv.12.24.).
Sve nas čeka uskrsno jutro
Mala Isusova priča o zrnu što umire i tek onda rađa život – tako jednostavno a tako divno tumači nam veliku tajnu Isusova života: njegovu smrt iz koje će izrasti život, njegov grob iz kojeg će niknuti uskrsnuće – njegovo i naše.
Posijano zrno nije zauvijek nestalo. Kad je umrlo, pretvorilo se u mnogostruko bogatiji život. Bogočovjek mora biti posijan u grob da nikne uskrsnuli, novi život. To tijelo što će ga prikovati na križ i zatvoriti u grob krilo je u sebi vječni život Božjeg Sina. Iz njegove smrti, iz groba niknut će besmrtnost. Veliki petak pretvorit će se u Uskrs, bol u veselje, sramota u slavu, vrijeme u vječnost – za njega i za sve koji ga prihvate vjerom, nadom i ljubavlju.
Veliki petak i Uskrs nije daleka prošlost, kako bi netko mogao pomisliti. Taj patnički Isusov život, ta okrutna smrt, to slavno uskrsnuće – pobjeda nad smrti – povezani su s našim životom, našim patnjama, našom smrti i budućim uskrsnućem, a našom vječnom sudbinom.
„Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“. (Iv.12.25.). Isus nije izdao istinu, očevu volju i svoju dužnost. Nije „ljubio svoj život“ da ga sačuva i sebi osigura ugodan ovozemaljski život. U njega je bilo prvo što mora biti prvo: izvršiti svoje poslanje, svoju životnu zadaću, makar to stajalo križa.
Život nije put po cvijeću. Mnogo je trnja i na prekrasnim ružama. Put križa je put ljudskog roda, put svakoga od nas. Moramo biti spremni čitavim svojim bićem, životom, voljom i spremnošću izvršiti Božju volju, povezani s Isusom. Dijelimo s njime patnju i veselje, smrt i uskrsnuće, ovaj i vječni život. Makar se činilo da gubimo, sve ćemo dobiti.
Nema kršćanstva bez križa. Ne smijemo tražiti kršćanstvo po sniženim cijenama. „Ne prodajite kršćanstvo po sniženim cijenama“. (Urs von Baltasar). Riječi su to jednog velikog teologa.
Život ne svršava u tami. Zadnju riječ ima život, živi Bog i njegova ljubav. Sve nas čeka uskrsno jutro.