Ili kako se ubojice različito tretiraju ovisno o tomu iz kojeg političkog miljea dolaze i odakle su žrtve
Pred koji dan u „Slobodnoj Dalmaciji“ izašao je članak u kojem govore kako se u Francuskoj opet sudi Iljiću Ramirezu Sančezu Šakalu koji uz ovo prezime i nadimak ima još nekoliko, sve u stilu španjolske tradicije prema kojoj netko može imati više prezimena i imena.
Iako sam pratio suđenje ovom poznatom zločincu i koji je pred francuskom sudu osuđen na doživotni zatvor, ne mogu prežaliti što taj članak nisam pomnije pročitao, makar za ovu priču novo suđenje nije toliko ni bitno.
Ovaj pripadnik krajnje ljevice komunističkog usmjerenja kojem je Mao Ce Tung postao idolom jer su Rusi već bili otpali te mu nisu više služili kao uzori, jedno je vrijeme bio strah i trepet europskih metropola.
Organiziravši skupinu gradske gerile, Sančez, Šakal ili Iljič kako mu je glasilo jedno od imena, nisam siguran je li baš ime ili je moguće i prezime, ali bilo je po Lenjinu svakako, istakao se u borbi za „ravnopravnost svih ljudi“, dakako, ako odbijemo one koje su u svojim atentatima pobili.
Ali vrč ide na vodu dok se ne razbije. Koliko su god bili vješti, naoružani i neprepoznatljivi u masi ljudi milijunskih europskih gradova, nisu se mogli skrivati vječno. Sančez je upao u zamku u Tunisu koju mu je postavila policija, izručen je Francuskoj te je na suđenju koje je bilo široko praćeno osuđen na doživotni zatvor u kojem se i sada nalazi. Na suđenju su otkrivene činjenice koje nisu bile poznate, ali su se naslućivale. Svoje akcije je izvodio tako što mu je u skrivanju i prelasku granica pomagala jugoslavenska tajna služba koja je i financirala njegovu aktivnost. Znajući unaprijed kakva će biti osuda kao i činjenicu da su Francuzi giljotinu već davno zaboravili, usput se i rugao govoreći da je on borac protiv terorizma jer su Francuska i Velika Britanija najveći teroristi.
Već dugo vremena u Europi ne djeluju takve terorističke skupine i pojedinci. Nema više Crvenih brigada te skupine Bader Majnkof. Pojedini teroristički akt danas se isključivo pripisuje raznim islamističkim skupinama koji pobiju uredništvo satiričkog časopisa ili se zalete automobilom u skupinu šetača u velikim gradovima.
Ipak, najveći teroristički akt dogodio se u New Jorku kada su srušeni „Blizanci“ u kojima je poginulo mnogo ljudi. Teroristički napadaji iz ovog ili onog razloga nastavit će se dalje u većem ili manjem obujmu i intezitetu.
Zanimljive su reakcije vodećih europskih medija. Nije bilo poznatijeg dnevnog lista ili televizijske kuće koja nije osudila te terorističke akcije u kojima su u pravilu stradavali nevini ljudi. U Parizu su tisuće ljudi na prsima nosili natpis „Svi smo mi Šarli ebdo“ (nisam provjeravao kako se to točno piše na francuskom), iako je bilo i glasova koji, istina, nisu odobravali počinjeni zločin, ali nisu ni odobravali ruganje nečijim svetinjama te u koloni podrške nisu ni sudjelovali.
Svi ovi zločini dogodili su se u uglavnom u Europi. Iako su tisuće i tisuće ljudi ubijeni na raznim drugim stranama „balote zemaljske“, nisu na Europljane ostavljali dojam kao ovi prvi, ali također ostaje činjenica da nisu ni odobravani. Osuda je bila jedinstvena.
Sjedinjene Američke Države u pomno isplaniranoj akciji trajno su se riješili glavnog organizatora i financijaša rušenja „Blizanaca“, Osame bin Ladena.
Kao što sam napisao, zločini slične vrsti događali su se svugdje u svijetu. Njihovo trajanje je bilo vremenski ograničeno, najčešće je trajalo par minuta jer je uostalom, trebalo brzo pobjeći. Počinitelji bi uglavnom uhvaćeni ili pobijeni na mjestu zločina, a suradnja služba raznih država bila je na veoma visokoj razini.
Sasvim je druga priča kada neka skupina ove ili one političke provenijencije zavlada cijelom državom. Takve skupine donose presude na licu mjesta, likvidiraju stvarne ili izmišljene neprijatelje, napose ako su bogatiji i rekviriraju tuđu imovinu, navodno u korist države, a najčešće u svoju.
Što je u ovim slučajevima zapanjujuće. Veliki broj ljudi u svijetu, studenata, profesora sveučilišta i mnogih drugih prestižnih kao i „običnih zanimanja“ smatraju ubojice apostolima revolucije (najčešće se radilo o raznim marksističkim, bolje reći maoističkim skupinama i pokretima) , a pritom zanemaruju činjenice da njihov teror ne traje par minuta kao kad se puca i bacaju bombe u pariškoj podzemnoj željeznici, već traje više godina, a ponegdje i desetljeća, da unesrećuje čitave generacije, likvidira cijele obitelji te mnoge tjera na ilegalno bježanje preko granice.
Oni koji prate moje pisanje na internetskom portalu Rogotin hr. mogu i pogoditi o čemu i komu se radi. Kada podcijenjeni od SAD i domaće vlasti Fidel Kastro i njegovi „barbudosi“ zauzimaju Kubu, događaju se stvari tako svojstvene mnogim pobjedničkim skupinama diljem svijeta. Dakako, da ovdje ne mislim samo na marksističke već i na razne druge skupine ovog ili onog političkog usmjerenja, ali marksističko svakako prevladava.
Već je odavno poznato što se na Kubi sve događalo i da je glavnu ulogu imao Ernesto Che Guevara. Nitko ne zna koliko je ljudi stradalo u prvoj godini nakon pobjede. Mnogi su bili sretni ako su samo ostali bez skromne imovine.
Danas možete o tim događajima čitati u mnogim knjigama, portalima i slušati priče onih koji su imali sreću domoći se nedaleke Floride. Stoga o tomu ne mislim pisati. Zapanjuje me zapravo nešto sasvim drugo. Stotine časopisa diljem svijeta od tog argentinskog liječnika napravilo je junaka, o njemu se snimaju filmovi i prikazuju se na mnogim televizijama, retuširaju mu se slike na kojima držeći cigaretu u ruci, ponosno gleda u daljinu. Za one, pokopane u kubansku zemlju, nikoga nije briga. Cilj ne bira sredstvo.
I onda kada mu je Kuba postala pretijesna, sa skupinom Kubanaca otišao je u Boliviju gdje je također mislio dizati revoluciju. Ali su Bolivijci dobro proučili „kubanski poučak“. Malo mu se domaćih ljudi priključilo i brzi kraj je bio neminovan. Završio je onako kako obično završavaju mnogi poznati revolucionari čije revolucije običan svijet, ma kako god živio, ne želi.
Hrvatska, nažalost prati europski i svjetski trend. Ernesto Che Guvara je već dugi niz godina mistični junak generacija. On je borac za bolji svijet u kojem smo svi jednaki. Što uzput vozimo automobile iz 1953. i što smo najčešće gladni jer prehrambene namirnice možemo dobiti samo na točkice, nikoga nije briga. Gdje su oni koji nisu pobjegli s otoka, a ocijenjeni su kao „neprijatelji naroda“, to nikoga ne zanima. Njegove slike ukrašavaju javne prostore, o njemu se piše sa simpatijama, a djeca njegov lik nose na majicama.
Na koncu, koja je razlika između Ramireza, Iljiča, Sančeza, Šakala i Ernesta Che Guevare. Oba su se borila za „bolji svijet“, oba su to činili nasilno, Che Guevara je uklanjao nepočudne po određenim revolucionarnim kriterijima, Šakal nasumice, stradali su oni koji su se slučajno našli u podzemnoj željeznici. Che Guevara je stradao u nekom planinskom selu, a Šakal je imao „sreću“ da u Francuskoj neki vojni časnik ne može potegnuti pištolj i ubiti ga.
Pa u čemu je razlika između njih dvojice? Kako je moguće da se argentinskog liječnika proglašavaju ikonom svjetske revolicije, a da se Ramireza Sančeza ocjenuje kao notornog ubojicu, što je uostalom on to i bio.
Pored više razloga, čini mi se jedan prevladavajući. Ramirez Sančez Iljič, Šakal je „haračio“ po europskim gradovima ubijajući Europljane što se u toj istoj Europi ne može dopuštati.
Che Guevara je utjerivao tamo nekim Kubancima komunističku revoluciju najčešće pištoljem u glavu, a to je nastavio i s bolivijskim seljacima.
Eto, to je ta bitna razlika koja od jednog notornog ubojice pravi to što upravo on i jest – ubojica, a od drugog isto takvog ubojice, iako se oba bore za potpuno iste ideje – junaka i uzor mnogim generacijama.
Piše: Neven Vicić