Nama vjernicima ne treba dokazivati da Bog postoji. A s nama se u tome slažu i najveći učenjaci prošlosti i sadašnjosti. Veliki liječnik, fizičar i biolog, jedno vrijeme rektor pariškog sveučilišta, L. du Nouy, napisao je knjigu „Čovjek i njegova sudbina“. Tu on očituje nepokolebljivu vjeru u Boga ovim riječima: „Otišao sam u život kao bezvjerac. Trebalo mi je 30 godina naučnog rada, pa da dođem do spoznaje da su mi hotimice lagali oni koji su imali dužnost da me prosvijetle..“. A na drugom mjestu kaže: „Ljudski rod će naći svoj spas jedino u vjeri. Nikada u ovih dvije tisuće godina otkad postoji Katolička crkva nije ona bila čovječanstvu toliko potrebna kao danas, da mu bude tješitelj i voditelj..“.
Razumom i mudrošću odbijmo lažne priče i slike
Znamo da je Bog ljudskom rodu mnogo puta govorio preko proroka, a najljepše i najčistije nam je progovorio po Isusu Kristu. Preko njega mi najjasnije znamo što Bog od nas traži i želi.
Svi se učenjaci slažu da je Isus historijska osoba, da je zaista rođen i mučen. Doduše neki od njih ne priznaju da je bio Bog, ali svi se slažu u jednome: da je bio vrlo neobičan, sposoban, pravedan i dobar čovjek.
Nama u današnjem evanđelju sam Bog o njemu svjedoči da je On njegov Sin.
„Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiji jednu i Iliji jednu“. Doduše nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni.
I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“ (Mk.9.2-7).
Mi hodamo svijetom otvorenih očiju i zdravih ušiju. Čujemo svakovrsne glasove. Dopiru do nas glasovi koji nam dovikuju da Krista ne slušamo, da ga ostavimo, da ga se odreknemo. Naše se i oči i uši pune pričama i slikama, koje nas žele odvratiti od Boga, Krista i evanđelja. Zablješćuju nas varava obećanja sreće, na drugoj strani.
I pitamo se što nam je činiti. Zar ćemo začepiti uši kao što je Odisej učinio svojim mornarima da ne čuju zavodljivu pjesmu vila. A ni sebi nije vjerovao, nego je sebe dao privezati uz jarbol da ga ne primami njihova pjesma.
Hoćemo li i mi tako? Ne, bilo bi to smiješno i nerazumno. Ali ćemo zato biti razumni i dovoljno mudri da na vrijeme uočimo opasnost i da se ne damo zavesti i odvesti u propast.
Sjetimo se onog događaja, kad je Isus stajao svezan, pred poglavarima židovskim, na službenom saslušanju. Nakon prvog njegova odgovora zaletio se jedan stražar i udario mu šamar, A Isus mu reče: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv.18.23.).
Svima onima koji i danas udaraju na Isusa, mi bismo postavili slično pitanje: Što su to našli kod Krista što ne valja? Što to u njegovoj nauci ima krivo, zlo, štetno.. za ljudski rod?! Pa, ako je govorio samo ono što je za sav ljudski rod dobro i korisno, zašto ga još i danas udarate?!
Je li nas posluh Isusu umorio?
Ti udarci po Isusovu licu nisu nikada prestali. I danas kršćani doživljavaju najveće progone – ubistva, posebno u muslimanskim zemljama. U drugim krajevima svijeta se to radi uvijeno, smišljeno želeći vjersko djelovanje zatvoriti u zidove crkava, obiteljskih domova, jer je to privatna stvar. Ako to izraziš u javnosti bit ćeš ismijan od nastranih, izopačenih grupa i grupica koji se ponose svojom nastranošću proglašavajući je jedinim ispravnim mjerilom ponašanja. Teror manjine nad većinom je toliki da je postao zabrinjavajući jer svojom nastranošću prijeti zdravom životu naroda.
Udarci ne prestaju, već bivaju sve jači i jači. Da li nas to zbunjuje i uznemiruje? Teško je to mirno gledati. Tu je osjećaj nemoći. Pri svakoj reakciji izvrgnut si ruglu. „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas“. (Iv.15.18.).
Isuse, znamo za tvoju riječ, ali „batine“ bole. Čuli smo svjedočanstvo s neba: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!“.
Znaju dobro odrasli kako smo slušali Isusa kad su nas od Crkve vraćali, ali nas nisu mogli vratiti, kad smo bili bez kuće ili u praznoj kući, kad smo k misi dolazili u tuđoj odjeći.
A što je danas? Je li nas taj posluh Isusu umorio? Jesmo li klonuli? Ne, ne, još je u nama nekadašnje snage. Brate kršćanine, ako te prije nisu od Isusa otjerale prijetnje, psovke i kamenje, neka te ni danas od Isusa ne odvoji ni standard ni ekonomska moć!
Mladeži draga, život je pred vama, a on je neprestano hrvanje između dobra i zla, između svjetla i tame. Imaš li snage za to hrvanje? Imaš li dovoljno ponosa i razuma da slijediš Isusa koji je suncem i srećom obasjao na tisuće ljudskih sudbina prije tebe? I tebi će obasjati životnu stazu, samo ako ti to želiš.
Mnogi su blagosivali oca i majku za dobre savjete i pouke, a još ih je više blagosivalo časove kad su poslušali Isusa i uzeli ga za životnog prijatelja potaknuti riječima svetog Pavla: „Sve mogu u onome koji me jača“.