„I odmah ga duh nagna u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona, bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu“. (Mk.1.12-13).
Isus je u pustinji. Četrdeset dana samoće i molitve, kušnje i pokore, prije nego će početi propovijedati, uzeo je sebi kao pripravu za javni nastup koji će izmijeniti lice svijeta i tijek povijesti.
Svijetu ponudio svoja djela
Gospodin je u pustinji. Htio je potvrdti vlastitim životom što će tražiti od drugih. Ponudit će svijetu ne samo svoje riječi nego svoja djela.
„Mi propovijedamo više s onim što jesmo nego s onim što kažemo ili činimo“. (H. Massart).
Isus je to savršeno znao i ostvario. On nije kao mnogi samo propovijedao, davao savjete, pričao priče. On je bio ono što je govorio. Svaku svoju riječ pretvorio je u vlastiti život. Bio je i ostaje savršeni primjer nesebičnosti, odricanja, pokore, obraćenja – iako mu ništa od toga nije trebalo. On je činio pokoru za grijehe svijeta – kako bi svijet uvidio da je grješan te da se grijeha može i mora osloboditi ozbiljnom promjenom života – obraćenjem i pokorom-odricanjem.
Iz samoće pustinje Isus se vraća među ljude s velikim zahtjevom: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“. (Mk.1.15.).
U ovim riječima je čitavo Evanđelje, sav naš kršćanski život, smisao i sadržaj našeg kršćanstva, naše korizme. Korizma – dani molitve, obraćenja, pokore! Kristov poziv ozbiljan je i jasan.
Gospodin bi nam i danas s najvećom ozbiljnosšću ponovio iste riječi. Čovjek može u kraljevstvo Božje, samo ako se „obrati“, izmijeni, ako se zbilja promijeni u mislima, životu, radu, kako bi što sličniji bio svome Bogu.
Korizma je poziv na obraćenje i vrijeme obraćenja. Često se čuje: „Glavno je biti dobar čovjek“. Ne, to nije ni glavno ni dovoljno. Kršćanin mora biti više nego „dobar čovjek“. On mora biti kao Bogočovjek, nastojati da se približi tom liku – idealu.
„Obratite se!“, ponavlja Crkva riječi Gospodinove. Znaj – nikad nisi dovoljno dobar. Dobro razmisli koliko sličiš svom Učitelju? Što te priječi da mu budeš što sličniji? Ako mu ne sličimo, moramo se pokušati odreći svojih sebičnih zahtjeva i prohtijeva, svojih mušica i ludosti, nagona i sklonosti, svojih grijeha i lutanja, ma koliko nas stajalo.
Korizma je vrijeme priprave za najozbiljnije časove kršćanskog života. U prvim stoljećima kršćanstva sakrament krštenja se dijelio samo odraslima i samo u uskrsnoj noći. Pripravnicima za krštenje korizma je bila bliža priprava za taj sveti čin.
Pokorom, znanjem i životom morali su dokazati kršćanskoj zajednici da su se zbilja obratili, da su prikladni za krštenje.
Skini sa sebe maske i vidi svoj stvarni izgled
Kroz sva stoljeća korizma je bila vrijeme kršćanske ozbiljnosti i poziv da kršćani ozbiljno provjere svoje kršćanstvo, koliko je jako i zrelo. Sve bučne igre, zabave, priredbe, svadbe, bile su zabranjene ili ograničene. Čitava Crkva se povlačila u tišinu.
Posebno veliku pokoru morali su činiti tri kategorije grješnika: otpadnici od vjere, ubojice i preljubnici. Na Pepelnicu bi obukli pokorničko odijelo, posuli glavu pepelom – i onda su morali napustiti crkvu – do Velikog četvrtka.
Korizmena ispovijed je poziv na obraćenje. To mora biti svaka naša ispovijed. Skini sa sebe raznorazne maske kako bi uvidio stvarni svoj izgled, te pokušaj biti kakav bi morao biti po Božjem nacrtu.
Korizma pokora, obraćenje, potrebno je svakome čovjeku, cijeloj Crkvi, svakome od nas. Nikad nismo dovoljno dobri, da ne možemo biti bolji. Pokušajmo to postati ove korizme.
U svemu tome ometa nas onaj koji ne želi biti vidljiv. Mnogi vole da se o njima govori i priča, te ne žale ni troška ni truda da naprave sebi reklamu. Ipak ima netko tko najradije ostaje skriven, želi ostati nezapažen. Ne zato što je ponizan, baš naprotiv, njegova se oholost diže protiv nebesa. Želi ostati nazapažen samo da može lukavo i iznenada zaskočiti svoju žrtvu. Najdraži su mu oni koji ne vjeruju da on uopće postoji. Sličan je vuku koji najviše voli da ovca misli kako njega uopće nema, kako bi ju lakše zgrabio.
Mislim da već shvaćate o kome se radi. To je đavao. Lak su mu plijen oni koji misle da ga nema, a mnogo mu brige zadaju oni koji znadu da on postoji i kakvim se poslom bavi. Njegov je jedini posao da čiste duše, duše Bogu posvećene, odvede na svoj put, put propasti i nesreća. Jedina mu je radost da što više ljudi potegne sa sobom u vječnu propast, da skupa s njime proklinju sebe i Boga po sve vijeke u paklenim mukama. Da to postigne, svim se silama trudi da ljude obezumi, da ih uvjeri kako nema ni njega ni pakla, kako mogu bez straha i uzrujavanja griješiti, kako je ludost uzdati se u neki drugi život i u Božju nagradu, pa radi toga propustiti radosti i zavodljivosti ovoga života.
Ima na zemlji osoba o kojima nitko ne vodi računa, nitko se za njih ne zanima, niti se ističu ugledom, bogatstvom, ljepotom, znanjem. Međutim, đavao se za svakoga zanima. Njemu je svatko važan. Ne pušta na miru ni bogataša ni siromaha. Svakog nastoji uvući u svoje mreže, i stara i mlada.
Ne dopusti da te bilo što, bilo kad, bilo gdje, odvrati od tvog Učitelja.