Još u osnovnoj školi učili su nas da Europa ima tri poluotoka: Pirenejski, Apeninski i Balkanski. To nitko od naših učitelja ni profesora zemljopisa, a i predavača ostalih predmeta nije dovodio u pitanje. Jedno vrijeme to nije bilo ni pametno. Čovjek je zbog nijekanja ovog trećeg mogao imati i posljedice.
Nije u pitanju bio samo pojam Balkan, kako su taj navodni poluotok nazivali. Još u nižim razredima osnovne škole u mojoj učionici na zidu je visio portet Vuka Stefanovića Karadžića. „Piši kako govoriš, govori kako pišeš“ – čuvena njegova sintagma bila je naširoko poznata i ona nije dovođena u pitanje. Ta on je, kako se govorilo, uveo narodni jezik u književnost srpsku, a podrazumijevalo se i u hrvatsku jer jezik je bio jedan srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. Njegov sljedbenik Đuro Daničić ili pravim imenom Đorđe Popović još je ranije pozvan u Zagreb da uredi veliki rječnik hrvatskog ili srpskog jezika. Tada još nisu poznavali uzrečicu bratstvo i jedinstvo, ali ono je uvelike bilo već tada na djelu.
Ništa zato što je na hrvatskom jeziku puno ranije cvjetala književnost u Dubrovniku, Splitu, otocima i drugdje, što smo pisali glagoljicom i hrvatskom inačicom ćirilice (nazvane arvaštinom). Dubrovačka književnost nije se spominjala kao hrvatska i još za vrijeme mog srednjoškolskog školovanja. Sjećam se da je čitanku za srednje škole sastavio dr. Vicko Zaninović, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koji je, između ostalog i Ivu Andrića proglasio socijalistom. Oca hrvatske književnosti Marka Marulića nisu mogli strpati u neku regionalnu književnost kad je izričito naglasio da je „Juditu“ u „hrvatske riječi složio“, kako bismo mi danas suvremenim jezikom rekli.
Naši moderni krivotvoritelji bili su puno rezolutniji. Oni su to riješili tako što su ga iz učenja o hrvatskoj književnosti makli u potpunosti.
Ali, vratimo se pojmu Balkan. Još u pretprošlom stoljeću taj pojam nije bio u uporabi ili je bio veoma rijetko. Nekomu je kao i obično pao na pamet pa ga je uveo u uporabu. Kod nas još nije bio poznat. K nama sa zapada dolaze sa zakašnjem, kao dobre, tako i loše stvari.
A Balkan je planina u Bugarskoj, čini mi se na sjeveru, na turskom otprilike znači šumovita planina. Moglo bi se pomisliti da se nalazi negdje na sredini tog tzv. Balkanskog poluotoka te da dominira cijelim područjem. Čovjek koji je pojam izmislio nije imao pojma o dijelu europskog kopna koji je krstio tim imenom, imao je samo neku maglovitu spoznaju o tamo nekim divljim plemenima koje što je moguće prije treba dovesti u red.
I sve bi ostalo na tomu da se pojma nije dohvatio poznati srpski geograf Jovan Cvijić. U svom velikom i slavljenom djelu o „Balkanskom poluostrvu“ uveo je taj pojam u znanstvenu literaturu koja je hvaljena i slavljena od svog izlaska u javnost pa sve do današnjih dana.
Na cijelom tom području, prema Cvijiću dominiraju Srbi. Svi ostali su mješavina naroda ili su odnarođenog srpskog podrijetla. Bosna je dakako srpska, a Srbi su i muslimani. Hrvati u Bosni su mješavina naroda od Srba katoličke vjere do doseljenih Sasa i drugih germanskih naroda koji su u Bosnu došli rudariti. Svi koji su štokavci su Srbi, a nešto Hrvata ima u čakavskim područima. I tako u nedogled. Do dana današnjeg.
Ali, nije mi cilj ovdje govoriti o pseudoznanstvenim zaključcima srpskog geografa. Pirenejski poluotok dijeli Pirenejima današnju Španjolsku i Portugal od ostatka Europe, Apenini su gorje koje se proteže kroz Italiju dajući joj ime. Balkanski poluotok – što on omeđuje? Još dan danas svi koji prihvaćaju taj pojam, nisu suglasni gdje je sjeverna granica. A ako pogledamo krajnje točke na istoku i zapadu, ni jedan poluotok nema toliko dugu granicu. Svi drugi poluotoci omeđuju jednu ili više zemalja. Balkanski bi trebao ići kroz neke od njih.
Mogao bih naširoko i nadugačko nizati razloge za tvrdnju o zemljopisnom nepostojanju ovog pojma. Danas u Hrvatskoj nema geografa koji taj pojam priznaje. Kad bismo i prihvatili postojanje Balkanskog poluotoka ili, kako se udomačilo Balkana, mogli bismo zaključiti da je Europa poluotok Azije.
Prije nekoliko godina u politički leksik ušuljao se pojam Zapadni Balkan. I ne samo kao pojam. Zapadni Balkan je po mišljenju političara dio europskog kontinenta u koji spadaju zemlje bivše Jugoslavije, minus Slovenija, plus Albanija. Treba priznati da tu i tamo Hrvatsku se zna izostaviti, i kad već misliš da smo se s Balkana „izvukli“, opet nas tamo vrate. Nema nikakve sumnje da je Zapadni Balkan politički pojam jer kad se o Balkanu, ovom ili onom govori, kako to da ni u jedan ne spada Grčka?
Svijetla točka su neki naši današnji političari među koje svako spada i Predsjednica Republike koja uvijek rabi termin Jugoistočna Europa. Na bilo kojem sastanku zemalja iz ovog dijela Europe ne treba sudjelovati ako se na njemu govori o Zapadnom Balkanu. Taj naziv vrijeđa dobar dio stanovništva Republike Hrvatske. Nema naroda u Europi koji nema neko uvredljivo ime. Zamislite kako bi se osjećala ministrica vanjskih poslova Europske unije da joj se kaže da je Ćozot, što je podrugljiv naziv za Talijane.
Jednom rječju, moramo sa sebe zbaciti prašinu prošlosti. Mi smo se kao narod oslonili na noge, stekli smo nezavisnost i kroz pusta stoljeća sačuvali smo jezik, običaje i vjeru, a i dobar dio zemlje koju smo nek ada baštinili.
Jedan od relikta prošlosti je i pojam Balkanskog poluotoka ili Balkana, pa makar bio i Zapadni.
Piše: Neven Vicić