Guba je zarazna bolest prouzrokovana mikrobima. U Isusovo vrijeme bila je to najgora – neizliječiva bolest. Radi svega toga osuđivala je bolesnike na izolaciju, kao neku vrstu predsoblja smrti.
„Onaj koji se bude ogubao, neka, neka viče: „Nečist!“ sve dok na njemu bude bolesti… neka stanuje nasamo!“ (Lev. 13. 45. sl).
Grijeh je zarazna guba duše
Židovski zakon isključivao je gubavce iz vjerske i građanske zajednice. O kako je to bilo gorko poniženje, kolike duševne boli, biti izbačen i odbačen. Međutim, samo tako židovska zajednica mogla se uspješno zaštititi od gube, te strašne bolesti. Zaštitne mjere bile su stroge. Ako bi koji gubavac ozdravio, morao se javiti svećeniku koji bi to potvrdio i ozdravljenika ponovno primio u zajednicu kao punopravnog člana.
Što je svećenik u tvojim očima? Koliko ga poštuješ? Znaš li mu ulogu?
Današnje evanđelje opisuje Isusov susret s jednim takvim nesretnikom. Odbačen od hrama i društva, na koljenima je pred Isusom s mnogo vjere i nade traži čudo i ozdravljenje: „Ako hoćeš, možeš me očistiti“. (Mk.1.40.). Veliku njegovu vjeru i žarku molitvu Gospodin je obilato nagradio: „Hoću, očisti se!“ (Mk.1.41.). Isti čas guba je s njega nestala. Isus ozdravljenika šalje svećeniku koji će ga službeno proglasiti zdravim i primiti u zajednicu.
Židovi su smatrali da je guba kazna za nečiji opaki život, da je svaki gubavac veliki grješnik. Isus nas je učio da tako nije. Crkvi i kršćanima guba je uvijek bila slika grijeha. Grijeh je guba, grješnik gubavac.
Grijeh je zarazna guba duše što uvijek razara i uništava naš duhovni organizam, naš vjerski i moralni život, a nerijetko i zdravlje, mir, red i poredak društva. Svi smo mi manje – više grješnici. Toga moramo biti svjesni – svjesni vlastite neizbježne odgovornosti za vlastiti život, vlastita djela. Danas je to posebno potrebno naglasiti kad i mnogi kršćani brišu granice između dobra i zla – traže da im se dopusti griješiti.
Društvo ima pravo i dužnost da se brani od zaraza i bolesti. Ako je ugrožena, zajednica odvaja zaražene i oboljele kako bi se sačuvalo zdravlje i život ostalih.
Da sačuva zdravom Kristovu zajednicu, svoj duhovni organizam od gube grijeha, Crkva je uvijek poduzimala mjere opreza, katkada i isključivala iz crkvene zajednice za nju opasne gubavce – istaknute grješnike. Tako je u prvom stoljeću udaljavala iz zajednice i vjerskog života: otpadnike od vjere, ubojice i preljubnike. Ti grješnici nisu smjeli sudjelovati ni u jednom vjerskom činu, prisustvovati svetoj misi, primati sakramente – dok ne bi dugom pokorom dokazali da su ozdravili – popravili se, obratili se. Tek tada bi bili primljeni u Crkvu.
Danas je crkva mnogo blaža, ali nas ne prestaje upozoravati da se ne damo zaraziti gubom grijeha bezbožnog, izopačenog, raskalašenog svijeta, udaljavajući se od „gubavaca“ što mnogima truju srce i život.
Ljudski izopćenici znaju biti Božji izabranici
Ekologija je danas glavna tema svih lokalnih i svjetskih moćnika. Sav okoliš na kopnu i na moru, sve je zagađeno. Znanstvenici nam proriču crnu budućnost. Kažu: Ljudi će sami sebe uništiti. Truju zrak što ga udišemo, vodu koju pijemo, kruh što ga jedemo. Možda još nije kasno da se trgnemo i da nešto učinimo po tom pitanju. Svi smo odgovorni za takovo stanje. Ugušit ćemo se u vlastitom smeću ako hitno i bitno nešto ne učinimo.
Međutim, malo tko govori i piše o trovanju duhovnog i moralnog okoliša današnjeg čovjeka, o trovanju duše, o zaraznom valu sebičnosti i mržnje, o epidemiji psovke i bestidnosti, o seksualnom razvratu i izopačenosti, o zavođenju nevinih, o poplavi laži i klevete, o nasilju izraženom u bezbroj oblika.
Mnogo više i mnogo opasnije nego zrak truju se um i srce današnjeg čovjeka.
Zar i danas nema „izopćenih“? Stare i bolesne smješta se u dom gdje će od tuge umrijeti ostavljeni od najmilijih, koji samo čekaju vijesto o njihovoj smrti. Ne postupajmo tako s onima koji su nam sebe darovali da bi mi živjeli.
Isus se družio s onima koje je javnost smatrala grešnicima. Jeo je i pio s njima. Dokazuje nam da u njegovim očima nitko nije odbačen. Ljudski izopćenici znaju biti Božji izabranici.
Moramo biti svjesni da je izopačenost – guba – grijeh – isto tako priljepčiv i zarazan kao tifus, gripa, kuga, guba. Nije to teško provjeriti na bezbroj primjera.
Kako se vrlo brzo sva prljavština gradskih ulica zalijepi za mnoge doseljenike u naše gradove i gradiće. Jučer čestiti ljudi – danas uličari.
A trebalu su postati svijeće, svjetionici koji će širiti svjetlo Kristovo u kojem ih je majka odnjihala. Kako to da se je na prvi povjetarac ta spasonosna Božja svjetlost ugasila? Pitanje je tu, a odgovora nema. Izgleda da svjetlo gubi na snazi.
Moramo biti svjesni da svijetom hara epidemija – zaraza grijeha, kuge što ugrožava naš kršćanski život, našu Crkvu i naš narod.
Živa vjera i čist život uvjet su pobjede nad tom pošasti. Ako se ogubamo zlom – grijehom – što nije rijetkost, ne smijemo zaboraviti da imamo Krista liječnika. Trebamo samo kao gubavac iz današnjeg evanđelja izgovoriti: „Ako hoćeš, možeš me očistiti“. A Gospodin to uvijek hoće.
„Blažen onaj, kome je grijeh oprošten!“ (Ps. 32. 1.).