O ovoj temi postoji značajan i obujmom veliki broj raznih publikacija i knjiga. Međutim, nisam siguran da se netko bavi ili se bavio cjelinom odnosno da je pokušao u nekom radu obuhvatiti sve ono što do danas pripada pod ovu temu. Takav rad bio bi prevelik za jednu osobu bez obzira koliko je stručna te bi se naznačenom temom trebalo baviti više stručnjaka s raznih područja, a koji imaju doticaja s antihrvatskim djelovanjem, bilo među samim Hrvatima, bilo od susjeda.
Stoga ćemo bez pretenzija da se ovom temom sustavno bavim napisati par riječi i time podsjetiti one koji ovaj Portal prate kojim su se sve metodama služile države, skupine ili pojedinci u nastojanju da se što je više moguće Hrvate odnarodi ili barem da prime tuđu kulturu i tuđe običaje.
S obzirom da ne raspolažem potrebnom literaturom koja takve pokušaje opisuje, napisat ću nešto iz sjećanja na osnovi literature koja mi je bila dostupna.
Odnarođavanje hrvatskog naroda počinje takoreći s doseljenjem u ove krajeve. Postupak očito još nije gotov. U posljednje vrijeme niječe se hrvatstvo Bunjevcima na sjeveru Bačke. Svakog Bunjevca Hrvata takvi postupci vrijeđaju, pa tako i autora ovog uradka koji je i sam Bunjevac.
Još za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada se država dijelila na Crvenu i Bijelu Hrvatsku početak je nastojanja da se hrvatsko ime briše iz memorije, napose u području koje pokriva Crvena ili južna Hrvatska. Sava Marković Štedimlija u nevelikoj knjizi pod naslovom „Crvena Hrvatska“ zorno i argumentirano opisao je nastanak, trajanje i prestanak postojanja imena i hrvatskog osjećaja na dobrom dijelu krajnjeg hrvatskog juga.
U okviru hrvatskog korpusa tijekom povijesti našeg naroda na prostorima kojeg smo od samih početaka naselili, javljali su se pojedinci pa i čitave skupine koje su nijekali svoje hrvatsko podrijetlo, pače silom i terorom pokušavali su svima drugima „utjerati u glavu“ svoje političke poglede.
Iako je odnarođavanje trajalo stalno, ovdje ćemo se baviti samo nekim pokušajima da hrvatstvo izblijedi do neprepoznatljivosti te da, bez obzira što stanovništvo ne bi napustilo svoja vjekovna ognjišta, iz njihove memorije nestane spoznaja da pripadaju hrvatskom korpusu i, što je isto tako važno, zapadnoj, Katoličkoj crkvi.
Iako je, kako sam već napisao, pokušaj odnarođavanja tekao od samih početaka, čini mi se da je osnivanje ORJUNE bio najzanačajniji pokušaj pretvaranja Hrvatskog naroda u Jugoslavene. Opijeni stvaranjem velike slavenske države pod dinanstijom Karađorđevića, skupina Hrvata, napose u Dalmaciji u onom obliku u kojem je ostala u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, dakle, bez Zadra, Lastova i još nekih otoka, osnivaju 25. siječnja 1921. u Splitu Organizaciju jugoslovenskih nacionalista, skraćeno ORJUNA. Prvi predsjednik je bio Marko Nani, a tajnik Edo Bulat. Berislav Anđelinović, Niko Bartulović, Sibe Miličić, Ćiro Šišin Šain, Đuro Vilović, bivši katolički svećenik, bili su u vodstvu organizacije. Drugi predsjednik Mirko Korolija bio je jedini Srbin među njima. Ustrojili su odrede koji su terorizirali stanovništvo bez obzira kojeg su političkog usmjerenja bili. ORJUNA je djelovala pod pokroviteljstvom Demokratske stranke koja je bila isključivo jugoslavenskog usmjerenja, a prestali su postojati 1929. godine. Jedan dio je prešao u četnike među kojima su se u ratu isticali po zločinima, a drugi su pristupili partizanskom pokretu. Neki među njima su bili i na raznim političkim funkcijama, kao primjerice Ljubo Leontić, predsjednik njihove omladine i urednik lista „Pobeda“ u Splitu, koji je bio i vijećnik AVNOJ-a. Niko Bartulović, sudionik Četničkog kongresa u selu Ba kod Beograda je jedini istaknuti član ove jugoslavenske organizacije koji je poslije rata ubijen.
Hrvatski književnik Nikola Pulić iz Bićina kod Skradina zločine pripadnika ove jugoslavenske terorističke organizacije opisao je u knjizi „Sinovi ORJUNE“.
U općem oduševljenju zbog osnivanja nove države, stanovništvo Splita kao i ostalih mjesta u Dalmaciji najvećim je dijelom pristajalo uz ovako izraženo jugoslavenstvo.
Veliki hrvatski književnik Petar Šegedin koji je nakon svršetka učiteljske radio u pučkoj školi u Kuli Norinskoj, u čuvenoj knjizi „Svi smo odgovorni“ obradio je i opisao teror koji su u Dubrovniku provodili orjunaši. A kad je na maturi trebalo kupiti za školu neku sliku, nije bilo dileme: kupljena je slika poznatog srpskog slikara Uroša Predića „Kosovka djevojka“.
Za čas se treba vratiti na početak dvadesetog stoljeća. U Dubrovniku 1903. godine na izborima pobjeđuju Srbi katolici, jedna osebujna i posebna kategorija naših ljudi koji su drugim krajevima nepoznati, a ako ih i gdjegod i bilo, nisu igrali nikakvu ulogu. Ipak, za urednika časopisa „Dubrovnik“ postavljaju Srbina katolika Antona Fabrisa koji je, istina rođen u Dubrovniku, ali je podrijetlom je Korčulanin.
Nije trebalo dugo čekati. Te, iste 1903. godine hrvatski Dubrovnik je odgovorio. Mladi devetnaestgodišnji Frano Supilo pokreće list „Crvena Hrvatska“.
Nu, opće oduševljenje jugoslavenstvom u Dalmaciji, a napose u Splitu polako splašnjava. Tako primjerice poznati odvjetnik i tajnik ORJUNE dr. Edo Bulat, potomak velikog načelnika, narodnjaka Splita Gaje Bulata prelazi u HSS u kojoj predstavlja desno krilo, a nakon nekog vremena emigrira u Italiju i 1941. godine vraća se u Hrvatsku kao ustaša.
Sve ovo o čemu pišem se događa u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u kojoj Hrvatski narod nije uopće priznat. Hrvatsko ime nije se branilo, ali samo kao plemensko. Službeno se smatralo da u državi postoji samo jedan narod koji se sastoji od tri plemena. Budući Makedonci su bili Južni Srbi, Kosovo je bilo Stara Srbija, a Kraljevina SHS, kasnije Jugoslavija bila je podijeljena na banovine u kojoj podjeli nisu vodili računa o nacionalnoj pripadnosti. Tako je Dubrovnik uvršten u Zetsku banovinu u kojoj su Hrvati bili znatna manjina. Tek osnivanjem Banovine Hrvatske Dubrovnik i okolica vraćeni su matici.
U Jugoslaviji je na djelu bio progon svakog mislećeg Hrvata. Neki su i ubijeni kao primjerice svjetski poznati albanolog Mirko pl. Šuflaj. Pokušan je atentat i na Milu Budaka koji je napadaj preživio. Pod sumnjivim okolnostima umro je i dr. Ivo Pilar, autor čuvene i proročanske knjige „Južnoslavensko pitanje“. Ubijeni su i zatočeni mnogi poznati i manje poznati Hrvati.
Međutim, Hrvatski narod je prešao „Rubikon“. Više nije bilo povratka na staro. Hrvati koji su se u tim vremenima osjećali kao Srbi ili Jugoslaveni u mnogim sredinama mogli su se nabrojiti na prste jedne ruke.
U novoj državi iza 1945. godine priznati su kao narod Makedonci i Crnogorci, nešto kasnije Muslimani, danas Bošnjaci. Razumljivo, Slovenci, Hrvati i Srbi također.
Međutim, dužan sam povući jednu paralelu, između stare i nove Jugoslavije. A prije toga opisat ću dio iz jedne kronike koja je prije više godina izlazila u „Slobodnoj Dalmaciji“. Autonomaš Parać ili, kako su ih naši ljudi zvali „Tolomaš“, preselivši se iz Solina u Split otvorio je ljekarnu ili apoteku, i, što je za nas puno značajnije, pisao je dnevnik koji su kao kroniku objavile splitske novine. S obzirom da nisam sačuvao taj primjerak novina, moram prepričati što je tad objavljeno. Naime, Parać se žali da splitsku mladež na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće sve više obuzima pošast tamburice.
Jugoslavenska vlast u Kraljevini, iako su u policiji radili i doktori prava, mislila je da se hrvatstvo iz hrvatskih glava može izbiti samo kundakom.
U novoj državi u kojoj su vlast držali u mnogo sredina polupismeni ljudi, znali su da osim kundaka moraju primijeniti i suptilnije metode. U bezbroj mjesta osnovani su orkestri. Dakako, ne tamburaški. Danas je nažalost posve normalno da se stare hrvatske pjesme prate na mandolini. U jednom našem susjednom gradu rasformiran je tamburaški, a osnovan je mandolinski orkestar.
Mogli bismo nabrajati još suptilnih metoda koji su imale za cilj da se s vremenom stvori jedan narod – jugoslavenski. Hrvati su toj ideji bili najveća brana.
Još od poznatog uzvika Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji je uzviknuo – „Blago tebi Jugoslavijo kad ti je Bog dao Zagreb za glavni grad“ pa sve do danas, bilo je raznih pokušaja da se iz raznih naroda, kultura i običaja stvori jedan narod.
Kako je moguće da uz silne napore u tomu nisu uspjeli, kao što je to pošlo za rukom Amerikancima ili Australijancima primjerice?
Tri su temeljna razloga.
Prvi je što je Hrvatski narod od dolaska u svoju novu domovinu, stvorio kulturu koja je bila ravna kulturama velikih europskih naroda.
Drugi razlog je bio taj što smo došavši kao barbari, prigrlili Katoličku crkvu, a s njome pripali zapadnoj kulturi.
I treće, jugoslavenstvo nije predstavljalo neku novu kulturu pa čak ni ideologiju koja nije bila poznata ni jednom narodu koji su trebali pod to ime potpasti. Jugoslavenstvo nije bilo ništa drugo već samo i jedino velikosrpstvo našto Hrvatski narod kao jedan od najstarijih naroda u Europi nipošto nije htio ni mogao pristati.
Piše: Neven Vicić