Mnogi ljudi s nestrpljenjem očekuju vremensku prognozu kako bi mogli planirati svoje poslove. Mnogo puta smo se uvjerili kako su te prognoze točne i činimo sve da zaštitimo svoje živote, pa koliko možemo i materijalna dobra.
O koliko smo zahvalni onima koji nas upozore na razne opasnosti koje nam prijete, bilo od ljudi ili od prirodnih nepogoda. Duboko se kajemo ako te prognoze, ta upozorenja nismo ozbiljno shvatili, jer posljedice „neposluha“ mogu biti jako velike, čak i gubotak ljudskih života.
„Vrijeme je kratko!“
U prvom čitanju današnje nedjelje Bog daje posljednju priliku poganskom velegradu da se obrati, da svoje postupke, svoj grešan način života promijene. „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena“. (Jona 3.5.). Ninivljani povjerovaše Bogu, oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.
Bog vidje što su učinili: da se obratiše od svojega zloga puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.
Sveti Pavao upozorava korintske kršćane: „Vrijeme je kratko!…jer prolazi obličje ovoga svijeta“. (1. Kor. 7.29.). Da, taj kratki životni vijek treba iskoristiti za svoju vječnost.
Evanđelje se nadovezuje na prva dva čitanja, i tu možemo čuti Isusovu riječ: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk. 1.15.).
Najava je to novog doba u kojem treba prihvatiti Božju ruku i poruku, srcem i dušom, vjerom i životom – treba se obratiti. Gospodinova riječ izrečena tada vrijedi za sva vremena i za svakog pojedinca. On poziva svakoga u svoje kraljevstvo samim njegovim rođenjem.
Stvorio nas je u vremenu, ali za vječnsot. U tome je Njegova ljubav i čovjekova veličina čega mnogi pozemljari nisu svjesni. Gospodin nas uzdiše – uzvisuje, a mi se često prizemljujemo – nesvjesni štete koju si nanosimo.
Svakome je pružena šansa da bude uz Boga. Sam Bog dolazi u ovu našu baruštinu da je svojim svjetlom preobrazi u rascvjetalu dolinu ugodnu za život djece Božje, gdje će se pripremati za put k svom životnom cilju – susretu s Njime u vječnoj slavi.
Svjesni smo puta, ali ne i njegova trajanja. Zato upozoravajuće zvuče Njegove riječi: „Blizu je Kraljevstvo Božje“. „Obratite se“… Ako vrijeme gubiš sada, tko zna hoćeš li ga imati zadnji čas. Svatko do koga dopire Božji glas mora prema njemu zauzeti svoj stav i prilagoditi mu svoje vladanje – život.
Svatko se mora opredijeliti: za Isusa Krista, bez njega ili protiv njega. Što smo mi odabrali? Jedino pametan stav i odgovor je mijenjanje života – vjerovati u „Radosnu vijest“. Punim pouzdanjem prihvatimo Bogočovjeka Isusa Krista, njegovu riječ i njegovu Crkvu.
Kako prolazi vrijeme od Božjeg poziva i našeg odaziva? To je vrijeme odluke kako i čime ćemo ispuniti život: dobrim ili zlom, Bogom ili prazninom.
Život nema popravnog ispita
Mnogi ga ne ispune ničim. Životare ni vrući ni hladni. Gledaju da se ne zamjere ni Bogu ni njegovim neprijateljima sve dok ne završi njihovo putovanje „u nepoznato“. Tu je veliko pomanjkanje vjere, jer da vjeruju ne bi kolebali.
Mrtvaci su to što čitav život umiru. Drugi ga ispune bolesnom trkom za materijalnim dobrima i uspjehom. Nemaju oni vremena ni za Boga ni za čovjeka, postaju robovi vremena i stvari, duhovne samoubojice.
Treći su obični žderonje, preživači: Njihova je filozofija: „Jedimo i pijmo, jer sutra mremo!“ (1.Kor.15.32.). Vrijedni su sažaljenja. Čovjek se s pravom pita, ta zar se može tako nisko pasti i sama sebe obezvrijeđivati? Tužno, zaista tužno ako smisao svog života nalaze samo u jelu i piću! Takovima je „vrana mozak popila“.
Čovjek je u opasnosti svaki dan da ne shvati Božji poziv i svoj život. Svatko je u prigodi, u opasnosti, da ga umjesto Boga zarobi stvar, da postane rob nagona i grijeha, te da život ispuni trkom za svim i svačim.
Međutim, naše kršćansko vrijeme – naš život mora biti ispunjen Isusom Kristom, vođem njegovom mišlju. Kršćanin, kao i Gospodin, ne bježi iz svijeta i vremena, nego ga pokušava mijenjati, spasiti, osloboditi robovanja stvarima kako bi čovjek u svojoj nutrini bio slobodan za Boga. Sve njegovo bogatstvo je njegov Bog.
Gospodin ne traži da kršćanin ne posjeduje stvari, nego da stvari ne zarobe i ne posjeduju njega. Kršćanin ne zaboravlja da mu je njegov Bog konačna, najveća, jedina vrijednost, da je vrijeme kratko, da je lađa živpta uvijek blizu luke vječnosti, da treba iskoristiti vrijeme i povoljan vjetar, što nam ga nudi Gospodin.
Božju poruku treba uzeti ozbiljno. Čitavo vrijeme se staviti Bogu na raspolaganje. Ne udovoljavati nagonima, strastima, požudama, našoj sebičnosti.
Imaj na pameti da život nema popravnog ispita. Isus prolazi uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru, bijahu ribari. I reče im Isus: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!“ Oni odmah ostaviše mreže i podoše za njim“. (Mk.16.18.).
Pitaš li se kako to da su oni odmah shvatili da su ljudske duše vrijednije od ulova ribe, i odmah se odazvali puni povjerenja.
Čuo si taj poziv puno puta, a još se kolebaš. Zašto? Zar su ti „ribe“ toliko prirasle srcu? Zar tako malo vjeruješ u onoga koji te pozva? Odaziv na poziv Ljubavi neka bude tvoj odgovor. Evo me, Gospodine, za tobom ću kamo god ti pošao, ne „da ti pravim društvo“, već da budeš moj oslonac, moja sreća.