Fra Ivane, priča se da ćeš biti gvardijan. Što si to reka? Ma da ćeš biti gvardijan. Što to kažeš, ponavlja nagluhi redovnik. Ma, priča se da ćeš biti gvardijan. A, to..? Znam da lažeš, ali lipo je čuti, ponovi još jednom. Tako je tekao razgovor dvojiCe redovnika.
Davno je već netko kazao da je lakše podnijeti stotinu lažnih pohvala, nego jedan istinski ukor.
Veliki je broj onih koji uživaju u pohvalama. Previše je ulizica, ljudi koji laskaju drugima želeći se dodvoriti. Govore ono što sugovornik želi čuti, što mu godi. Riječi pohvale, odobravanja nikad dosta. Vole to ljudi, zaboravljajući da je ljudska hvala kao voda vrh pijeska. Ipak, radije slušaju pohvale, nego protivljenja.
Svi smo pozvani na svjedočenje Svjetla
Ima, ima čestitih ljudi koji ne glume, ne laskaju, koji vole i govore istinu bez obzira kakova ona bila, pa svidjelo se to nekom ili ne. Znaju oni i za narodnu izreku: Tko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju. Ipak je oni svjedoče. Živjeti u laži znači bježati od stvarnosti – od života.
Veliki ljudi ne nasjedaju na komentare okoline. Njihova veličina je u onome što jesu, a ne u onome što o njima govore. Ne osvrću se na zlonamjerne komentare, koji se ni ne mogu spriječiti, jer znaju da će ti ljudi sve prije oprostiti, nego li tvoj uspjeh.
Prošle nedjelje smo se susreli s velikim Božjim glasnikom Ivanom Krstiteljem. Njegova pojava je po mnogim prorocima bila najavljivana kao „punina vremena“ za pojavak onoga kojega svi željno očekuju.
Bezbroj je tu pitanja bez odgovora, što je podijelilo duhove. Ali Ivan je svojim odgovorima bio začuđujuće iskren. Odlučno je odbijao od sebe napast da možda svojom pojavom, riječima, ne bi koga doveo u zabludu da je on Mesija. Oko njega su se svaki dan motali uhode, farizeji, prvaci naroda, za koje kaže da su „leglo gujinje“! (Lk.3.7.).
Dobronamjernima Ivan jasno govori da je on samo Glas Mesijin, a za njim dolazi onaj pravi. „On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“. (Mt.3.11.).
Svi smo mi pozvani na svjedočenje Svjetla. Svjedoci smo Isus Krista, Mesije, Spasitelja – „Boga živoga koji je postao nama u svemu jednak osim u grijehu“. (Heb.4.15.).
Svi mi poput Ivana moramo biti glas Isusov, ne samo u ovo Božićno vrijeme, već sve dane života svoga. Svi mu moramo pripraviti put, omogućiti mu dolazak, da po nama progovori ovom današnjem svijetu. Da preko nas poučava, opominje, podiže, liječi i da svima pokazuje put k Ocu.
„Među vama stoji koga vi ne poznajete“. (Iv.1.26.). Te se riječi odnose i na nas. On jedini ima pravio reći: „Ja sam istina“. (Iv.4.16.) Današnji svijet ne traži istinu, nego kruh. Materijalno ga zaokuplja, zarobljuje. Pogledaj koliko je gladnih na svijetu. I bez krova su nad glavom. Nahrani ih, pa im onda propovijedaj svoju istinu. Tako se eto mogu čuti komentari „pametnjakovića“.
„Tko je od istine, sluša moj glas“
„Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom“ (?t.4.3.). Znamo ime tom „mudracu“ i znamo što mu je Isus odgovorio, a mi opet na vagu stavljamo istinu i kruh – vagamo i odlučujemo se sad za jedno, sad za drugo. A Isus reče: „Tko je od istine, sluša moj glas“. (Iv.18.37.).
Isus je jedini mogao reći da je on Put. Tko posjeduje istinu, put mu se otvara sam od sebe. Kad negdje idemo tražimo pravi put do cilja našeg putovanja. To nam je svakidašnja briga. A put k vječnosti – što je s njim? Zar ga smijemo, zar ga možemo zanemariti? To je najvažniji put u našem životu. Kristov put je pravi, ustraj na njemu. Ne traži kratki, ali ugodni, već pravi put. Znaš kome si povjerovao. Idi dalje, ne osvrći se.
U ovo predbožićno vrijeme svi putevi vode u Betlehem. On treba svoju toplinu, a ti njegovu ljubav i istinu. Njegov put ide od Betlehema do Kalvarije. I to je jedini put, i Njegov i naš.
On jedini za sebe može reći da je Život. „Ja sam uskrsnuće i život, tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“. (Iv.11.25.). To nas kršćane ispunjava nadom. Kad se ovog Božića nađemo kod jaslica prisjetimo se njegove riječi: „Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu“. (Iv.18.37.).
Samo čovjek očišćen pokorom, obogaćen dobrim djelima veselo će sresti Bogočovjeka. Sveci uvijek uznemiruju – privlače ili odbijaju. Poticaj su svima koji hrle k Bogu, a ukor i osuda onima što se ugodno osjećaju u močvari tjelesnosti, zakopani u blato vlastitih grijeha.
Isus – Bogočovjek je tu utkan u povijest svijeta, u sav zbivanja, u svačiji život. On nije prošlost, već vječna sadašnjost. On je neugasivo svjetlo, pratilac i izvor naše sreće.
Isus Krist je tu. Nitko ga ne može ukloniti. O njemu svjedoči ljubav njegovih prijatelja i mržnja njegovih neprijatelja. Svjedoče svi oni koji bi se za njega dali razapeti, a i oni koji bi ga razapeli.
Među nama je Isus sa svojom živom riječi. Danas se toliko govori o pravima čovjeka, a sve je to ponavljanje Isusovih riječi, na kojima počiva svijet, mir, pravo i pravda. On je čovjeka učinio vječnim – Božjim djetetom. On svakome daje prava koja mu nitko ne smije oduzeti. On je među nama na našim oltarima. Mnogima gotovo nepoznat. Možda ga često zaboravimo, ali on nikada ne zaboravlja nas. Ne ostavlja nas ni kad ga ostavimo – uvijek je tu.
Mnogi se danas kockaju kao vojnici ispod križa kao da se ništa ne događa. Kockaju se svojom vječnom srećom. Crkva želi da Isusa upoznamo i proslavimo dan kad je došao kao Sin Marijin.
Očisti „štalu svoga srca“ da ga dostojno primiš. On to zaslužuje, a tebe će usrećiti.