Čovjek je dospio u nezavidan položaj, u teškoće, probleme koji ga muče, ne daju mu mira i noću ga progone. Vapije za pomoću, a ne zna odakle bi mu mogla doći. Sam to ne može riješiti, stoga ako se pojavi barem tračak nade, osmijeh mu se vrati na lice.
Uznemiriš se očekujući susjedov posjet ne znajući kako bi ga ugostio. Došašće je tu. Znamo, najava je to Isusova dolaska. Kako ga dočekati, kako primiti?
Čuli smo u prvom čitanju proroka Izaiju, koji najavljuje spas i Spasitelja židovskom narodu: „Podigni snažno svoj glas, glasniče radosne vijesti.. Jeruzaleme! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovima: „Evo Boga vašega!“ (Iz.40.9-10).
„Između rođenih od žene, ne usta veći od Ivana Krstitelja“
I podigao je svoj glas glasnik radosne vijesti o kome nam govori današnje evanđelje: „Pojavi se Ivan Krstitelj u pustinji propovijedajući krštenje u znak obraćenja za oproštenje grijeha“. (Mk.1.4.).
Kada državnici – uglednici namjeravaju posjetiti ugledne osobe u drugoj državi, vrše dugotrajne pripreme sastavljajući protokol susreta.
Ivan Krstitelj je bio taj Preteča, koji pripravlja put Gospodinu. Živi je to primjer potpunog obraćenja za koga je Isus kazao: „Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja“. (Mt.11.11.).
Nije on bio trstika, reče Isus, što se klanja svakom povjetarcu, nego hrast što prkosi svim vjetrovima. Nije bio plašljivac što čuva svoju kožu, nego junak što nikada ne izdaje svoju savjest, svog Boga – neslomljivi karakter što kleči samo pred Gospodinom. Za njega i život daje. Nije pazio na riječi kralja, već na Božju riječ. Pokazao nam je da se za Boga treba žrtvovati i mrijeti.
Ivan Krstitelj nas uči kakav mora biti kršćanin: hrast, a ne trstika, čovjek istine, čovjek vjere, karakter. Uči nas kako se nikada ne smijemo zamjeriti Bogu. Bog je prije svih i prije svega. Na žalost često nije tako. Mnogi su kršćani trstike koje svaki povjetarac povija – prilagođavaju se oni svim sredinama. Loši su to trgovci koji daju sve za ništa.
„Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova, hranio se skakavcima i divljim medom“. (Mk.1.6.).
Govor je to o skromnosti i jednostavnosti – nije tjerao modu, koja često izbezumi današnjeg čovjeka, jer u njemu nadvlada želja za isticanjem i prestižom, čemu nema kraja.
Ivan je gospodar svog tijela i njegovih zahtjeva. Ukor je to onima koji od prevelike brige za tijelo zaborave da imaju dušu, kojima je, kako reče apostol Pavao, njihov trbuh – njihov bog. I u bogatstvu se može služiti Bogu, a u dronjcima sotoni.
Jedino je važno uvijek biti gospodar sebe. Najlakše je Boga sresti u tišini, u dubini svojega srca daleko od dnevne vreve zaokupljen svakodnevnim brigama. Neka tvoja jedina briga bude On i sigurno ćete se sresti.
Pitaš li se koja je tvoja uloga u ovom mravinjaku života?
Ivan Krstitelj nam govori iz pustinje, tamo gdje vjetar s pijeskom mijenja pejsaž, zatamnjuje obzor, usporava hod, gubi se orijentacija, a čovjek se osjeća malen, nemoćan, sitniji od mrava. Uzalud su mu oči uprte u horizont kojem se ne nazire kraj. Htio ili ne htio, pogled mu se diže gore k zvijezdama, k Bogu… Tu progovara Bog. Treba ga znati slušati.
Tu su se s Njime sretali svi veliki ljudi, sveci Starog i Novog Zavjeta: Mojsije, Ilija, Jeremija, Ivan Krstitelj, Jeronim, Antun Pustinjak..
U pustinji progovara Bog Izabranom narodu. Daje mu zapovijedi. Hrani ga manom. Poji vodom iz stijene. Kroz pustinu ga vodi u obećanu zemlju.
I odjekivao je pustinjom Ivanov glas: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ (Mk.1.3.). I dopre taj glas do srdaca željnih istine i života. „Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica Jordanska“. (Mt.3.5.).
Svojom pojavom i svojim govorom Ivan osvaja ljude koji se pitaju: „Tko je on?“ O kakvu je samo šansu imao Ivan. Mogao im je reći: „Ja sam onaj koga vi čekate“. I nastalo bi opće divljenje. Brzo bi se našao na ramenima naroda koji bi ga spremno okrunili za kralja i navijestili rat Rimljanima.
Ali Ivan tu pokaza svu svoju veličinu, pa ih upozorava: Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj tko za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi“. (Mt.3.11.).
I kad narod počne grnuti k Isusu i vlastiti ga učenici počnu napuštati i ići za Isusom, on reče veliku riječ: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“. (Iv.3.30.).
Ugledaj se u Ivanovu poniznost. On ne prisvaja ono što mu ne pripada. Znao je sve staviti na svoje mjesto. Znao je koja mu je uloga i on ju spremno i odgovorno vrši do kraja.
Da li si ti svjestan svoje veličine, zadaće koju ti je Bog povjerio? Da li se i koliko pitaš koja je tvoja uloga u ovom mravinjaku života?
U pustinji je i đavao koji Isusa želi zbuniti. Našao se Ivan između dvije vatre. I vatra ljubavi za istinom sažgala je onu koja ga je htjela odvratiti od izvršenja životne zadaće.
Eto ti primjera najizvrsnijega.