Nekad raskošni objekti prijetnja su zdravlju građana, a zbog sukoba Hrvatske i BiH oni tu ne mogu ništa!
Bila je to fešta kakva nadaleko nije viđena. Sve čunka do čunke, red čunki unedogled, tamna odijela, bijeli ovratnici, single malt viski, dekoltirane drugarice i rashlađene sobe na gornjem katu.
Bila je to 1989. godina. Nekoliko mjeseci pred pad Berlinskoga zida. Čunke su došle u Gradac kako bi proslavile otvaranje renoviranog odmarališta “Đuro Salaj”, objekta zaklonjenog borovom šumom, prizemlje i tri kata, 4500 kvadrata, pred njim šljunčana plaža, teško da na Jadranu ima veće i ljepše, a iza Bosna i Hercegovina, što ima, jedva koji kilometar, za pola sata si na Crvenom Grmu. Ukratko, idila. Za čunke iz BiH pogotovo.
Bila je 1989. godina kad je “Đuro Salaj” dobio novo ruho, svjetsko. Kapitalističko – neka se drug Đuro, pokoj mu komunističkoj duši, ne uvrijedi – a naše. Za radnike. I za čunke, kad im se prohtije malo s drugaricama tajnicama odmoriti od naporna posla.
I zimi i ljeti
Milijuni su uloženi u “Đurinu” obnovu. Imalo se, moglo se. Objekt su od vojske kupili Rudnici Đurđevik iz okolice Tuzle, koji su te 1989. godine imali više od 2300 radnika koji su godišnje na površinu izbacivali 1,5 milijuna tona mrkoga ugljena. Odmaralište je bilo najmanje što su zaslužili ti udarnici.
– O, dolazilo se tu i zimi, a ne samo ljeti, i nove godine su se ovdje čekale, nema zvijezde jugoslavenske zabavne glazbe koja ovdje nije pjevala, bilo je to odmaralište na jednom posebnom nivou – govori Anita Šutić dok nam pokazuje ostatke ostataka odmarališta koje je velebno bilo ni dvije sezone.
Te, naime, 1989. godine čunke okupljene za “Đurinim” produženim šankom ni slutile nisu da njihovu divnom životu dolazi kraj, da je sreća kojom su blagoslovljeni samo privid i da će vrlo brzo i oni i njihov blještavi “Đuro” svjedočiti kršu i lomu kakav samo Balkan može ponuditi kibicerima iz europskih metropola. Jer, da jesu, da im je išta drugo osim starog škotskog viskija i novih plahti na gornjem katu bilo na pameti, valjda bi se sjetili svoga “Đuru” upisati u zemljišne knjige i izvaditi mu vlasnički list. Neka se nađe, za dane koji, nikad se ne zna, možda postanu grubi i u kojima nešto što je još jutros bilo tvoje do večeri može postati nepovratno tuđe.
Agencija za privatizaciju Federacije BiH nedavno je treći put oglasila prodaju “Đure Salaja”. U Agenciji smatraju da je odmaralište njihovo vlasništvo, dakle državno, kao što su državni i “Rudnici Đurđevik”, pa su raspisali javni poziv za sudjelovanje u dražbi kako bi za “Đuru” dobili što bolju cijenu. Početna je 3,5 milijuna eura, što je za 700.000 eura manje nego kad su “Đuru” posljednji put prodavali, u veljači 2014. godine.