Već odavno su u Evropi uočljive tendencije izjednačavanja, socijalizacije i decentralizacije središta moći. Dokinuća staleških razmirica i razlika, demokratizacija vlasti i odbacivanje paternalističke i apsolutističke autoritativnosti već je na djelu. Pojam staleža je dokinut. Borba između klasa teži za općim niveliranjem, za demokracijom i jednakošću, u smislu izvorne jednakosti ljudskih osoba. Odnosi se u tom smislu danas drugačije postavljaju i ravnaju; oni u biti, što je potrebno uočiti, slijedi stanovite oblike društvenog, sociološko-ekonomskog i administrativnog ponašanja.
Evanđelje je propovijedalo izvornu jednakost i opće dostojanstvo svake ljudske osobe. Platon je npr. sanjao o idealnom društvu, o idealnoj državi, u smislu zajedničkog rada i zajedništva svih dobara. De Dominis u studiji Respublica ecclesiastica isto je gradio jedinstvo i zajedništvo svoje Države, na temelju različitih uloga i u tom pogledu hijerarhiziranja ljudi. Moderna društva i pokreti, kao da se o tome vraćaju temeljnoj poruci Evanđelja. Danas više ne imponiraju ideje i ideologije koje dijele ili, drugim riječima, koje nadređuju i podređuju ljude, koje ih društveno, sociološki i ekonomski hijerarhiziraju, nego, obratno, one koje ih niveliraju, izjednačuju i oslobađaju. Dokidanje i ukidanje svih privilegija, staleških ili nekih drugih povlastica, odnosno načelno izjednačenje i upravljanje čovjeka s čovjekom, klase s klasom, naroda s narodom, iz čega nužno slijede i ravnopreavni odnosi i suodnosi u društvu.
Taj evanđeoski duh izgrađivao je Evropu. Nije ga smjela nikada ni napustiti. S posebnim isticanjem uloge naroda, razrađen i postavljen kao zadaća u novim prilikama i suodnosima, Hrvatima je bio najbitniji faktor opstanka i nestanka s ovih prostora.
U duhu zahuktalog procesa opće sekularizacije i ateizacije u svijetu, tamo gdje nam je najpotrebnije, ne snalazimo se u vlastitim redovima. Više se snage troši u međusobnim dokazivanjima, nego u složnoj aktivnosti i korisnim usmjeravanjima čitave zajednice. Još uvijek neekonomično trošimo vrijeme i snage, zatvaramo se u svoje juridičke forme bez identiteta, tražimo u tome svoju pravdu, svoje pravo i tako, pomalo svi skupa onemogućujemo bolji i brži razvoj našega društva. A sve je to danas toliko potrebno! Malo je izvornih, domišljenih, stvarnih zajedničkih akcija, koordinirane brige i suradnje, stvaralačke inspiracije i mašte. . . I kada nastupamo, vidi se to i na saborskom sjednicama, najčešće nastupaju kao branitelji određenih vrednota, manje kao kreatori, voditelji, inspiratori novih suvremenijih akcija i ostvarenja.
Kristove riječi, da su “sinovi ovoga svijeta mudriji od sinova svjetlosti”. Ovo bi trebali shvatiti kao opomenu i poticaj, nipošto kao apsolutno mjerilo i normu.
Sursum corda (dignimo srca) , ne treba klonuti duhom, jenjavati u radu i gubiti kršćanski optimizam. U očekivanju Radosne vijesti, što je uvijek novo i suvremeno u kršćanstvu, što je imanentna težnja ljudskog bića, predstavlja određenje vječnog smisla i poziva čovjeka u ovom svijetu: EVANĐEOSKI HUMANIZAM I KRŠĆANSKA TRANSCENDENTNA PORUKA!
To su duhovne snage, na kojima počiva Kristova radosna vijest. One će nas, vjerujemo, inspirirati i usmjeravati i u ovom našem vremenu, kao što je počelo inspirirati cijelu Evropu. Kao što su nas nadahnjivale i ujedinjavale i do sada, biti će najbolja garancija našem uspjehu. Garancija i jamstvo našoj suradnji i zajedništvu-našem kršćanstvu, kao trajnom događaju i događanju u povijesti.
Dr. Filip Šalinović
,