Ženi otac sina svoga. Došao je i taj dan. Mnogo prijatelja, još više poznanika ima on, ali ne planira veliku svadbu i to ga dovodi u nepriliku pitajući se koga bi pozvao. I poče sav radostan pozivati uzvanike. Čuđenju nije bilo kraja, jer mnogi se počeše ispričavati zbog svoje zauzetosti unaprijed predviđenim ili novonastalim poslovima. Još više ga zaboli činjenica što se mnogi nisu ni ispričali premda su obećali. Jednostavno nisu došli.
Umjesto radosti, obuze ga razočaranje, te posla sluge da pozovu i one koji nisu bili predviđeni, jer je šteta već pripremljene hrane.
Danas, kao i nekada – mnogi se ne odazivaju
Čast je biti prijatelj, dobar znanac, kum. Čast je kad te netko pozove na veselje, na svadbu. Uvijek je to bilo tako. Sramota je ne odazvati se. Čemu „prozirne isprike“? Prijatelji dijele radost i tugu. Izvlačiš se od veselja, a što bi bilo da te prijatelj pozove da mu nešto pomogneš?
„Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripremi svadbu sinu svome. Posla sluge da pozove uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći“. (Mt.22.2.) „Oni ne mareći odoše – jedni na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju“. (Mt.22.5.)
Na Isusovu gozbu riječi života svi smo pozvani. Danas kao i prije 2000 godina mnogi se ne odazivaju, odmahuju rukom kao na nešto bezvrijedno. Neki grde, napadaju njegove sluge „što im toliko dodijavaju“. Žele da ih se pusti na miru, jer oni imaju već dogovorenu gozbu.
Mnogo je zagonetki u našemu životu. Jedna od najvećih je ta što toliki izdaju Boga. Svjesni su da ne mogu dozvati kišu na ispucanu zemlju i na usjeve koji se suše zbog nedostatka tog „izvora života – dara s neba“.
Nije mali broj onih koji se zaklinju u svoju vjeru, da za sve prirodne nepogode okrivljavaju Boga, a kad je rodna godina, to pripisuju svome trudu i dobrim klimatskim uvjetima, koji eto „dolaze sami od sebe“. Ne prihvaćaju darovatelja, jer bi se možda osjećali dužnici.
Nitko nije otpao od Krista i postao bezbožnik zato što mu je glava puna mudrosti, nego zato što mu je srce puno oholosti, ludosti…
Svi što se hvale svojim bezboštvom dokazuju samo da je malo znanja u njihovim glavama, a mnogo zloće u njihovu srcu.
Netko je davno kazao: „“Živi kao da ima Boga, pa nećeš nikad ni pomisliti da ga nema“. To je velika istina. Prestanak života po evanđelju je prestanak vjere u Boga. Grješan život nas udaljava od Boga, jer mislimo kako izbjeći kaznu koja je samo rezultat takova života.
Sretali smo se s teškim bolesnicima koji su izgubili svaku vjeru u Boga, a i čovjeka. Borba za život se vidno gubi i kraj joj se bliži. Sve im je besmisleno.
I događaju se iznenađenja. Bljesne im svjetlo u kojem ugledaju milosrdnog Boga koji ih čeka kao otac svog rasipnog sina, te pomireni s Bogom po sakramentima blago usnu u Gospodinu.
O kako su ljudi izgubili smisao za vrednote, a time i volju da do pravih vrednota dođu uz određene poteškoće koje ih nužno prate.
Svijet je nevjeran zbog grijeha, napisao je sveti Augustin, koji je sam odgađao svoje obraćenje, jer se nije želio osloboditi grješnog života. I kad je u 33-oj godini života prekinuo s grijehom, zagrlio je Krista i križ.
Bog i grijeh ne mogu biti u istom srcu
Bog i grijeh ne mogu biti u istom srcu. Borba protiv grijeha u sebi i oko sebe traje cio život. I spasit će se onaj koji u toj borbi ustraje do kraja. Moramo živjeti kako vjerujemo, inače vjerovat ćemo kako živimo, te ćemo lako postati Božji neprijatelji. Vjerovati znači po vjeri živjeti.
Naše misli, riječi, vjera i nevjera samo kažu kakvom nam je srce, kakav nam je život. Tko izruguje nevinost, davno ju je izgubio. Tko ismijava vjernost u braku, preljubnik je. Tko izrugava zapovijedi Božje, on ih odavno ne vrši.
Živimo po vjeri, ako je ne želimo izgubiti. „Ostavite svoje strasti, pa ćete vjerovati“! (Pascal).
Na Božju gozbu, u njegovo kraljevstvo, u život ljubavi s Bogom danas i kroz vječnost svi smo pozvani. To je veliki dar kojeg ne smijemo odbaciti.
Apostol Pavao iz rimskog zatvora piše dragim Filipljanima gdje je osnovao prvu kršćansku zajednicu. Oni sakupiše darove i poslaše mu u Rim. Spremni su s Pavlom dijeliti njegove patnje kojih bijaše veliki broj.
Mnogi mislioci kroz povijest slično doživljavaju. Pavao je dospio u zatvor radi propovijedanja evanđelja, radi istine, radi Krista. Povijest se ponavlja.
Nije lako doći u zatvor i javno se priznati prijateljem nekog robijaša. Potrebno je svladati strah i obzir. O koliko je izgubljenih prijateljstava zbog toga nedostatka?
Davno je Isus ustanovio svoju gozbu, ovdje među nama na zemlji, postavio svoj stol – oltar, i poziva svoje prijatelje. I ti si pozvan. Odazovi se.
Ne propuštaj pruženu priliku za dobro. Tko zna kad će se opet ponoviti. Imaj na pameti: Bogu Božje, a caru carevo. Gospodin te zove. Odazovi se. Znak je to poštivanja i ljubavi.