O kako smo kao djeca slušali i kao odrasli rado djecu zabavljali raznoraznim pričama. Prijatelj ti je preporučio neku knjigu. Uzmeš je i čitaš. Ako ti se sviđa, čitaš je i po nekoliko puta, ako li ne, prestaneš je čitati ne pročitavši je do kraja.
Pred nama je Evanđelje. Ma nije to lijepa priča, već knjiga života – pravilo po kojem ravnamo svoj život i rad.
Današnja evanđeoska riječ je poteška. Ne trudi se preveć da je shvatiš, već poslušavši je izvrši.
Pravda ne ovisi o ljubavi i mržnji, nego o istini
Kad bi nam Isus zapovjedio da svaki dan molimo i po nekoliko sati, da pomažemo siromasima, da često darujemo za crkvene potrebe, da svaki dan nekoga nahranimo, poslušali bismo ga.
Ali ovo: „Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svom ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?“. Kaže mu Isus: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“. (Mt.18.21.). E, to je već teško.
Znači li to da podmetnem leđa da me tovare tko, kada, kako i koliko želi, da dopustim da me pljuje tko god hoće, da me kradu? Ne, to ne. Isus ne traži da budemo kao mutave ovce niti da nam kojekakvi paraziti sišu krv. Ne traži Isus od nas nešto što nas ponižava. Traži da ne budemo kao oni koji nas vrijeđaju.
Brani se, ali ne odgovaraj istom mjerom. Na zlobu ne odgovaraj zlobom. Tko drugoga vrijeđa, sliči psetu koje laje i ujeda, ali i onaj koji na uvredu odgovara istom mjerom sliči zmiji otrovnici. Ako si na nju nagazio, ujest će te. A sliči i stonogi. Ako je dirneš, iz sebe pusti odvratni miris.
Isusova je pouka jasna: Ne vraćaj istom, mjerom, jer to je osveta – rat, kojem nema kraja sve dok „pametniji ne popusti“. Kada se posuda razbije, tek tada saznaš njen sadržaj, čiji miris odbije ili privlači.
Opraštanje nije samo savjet, ni poziv, već Isusova zapovijed koja je upućena svim putnicima na putu života, ako žele stići k cilju svoga putovanja – zagrljaju nebeskog Oca u vječnoj domovini.
Može netko pomisliti da uvreda nužno rađa mržnjom i da je to već postalo pravilo, a praštanje bi bilo samo iznimka. Evanđelje to pobija.
Nije to lako. Čovjek se umori ne vidjevši rezultata. Zna to onaj tko je povrijeđen. Tko nema što oprostiti, može misliti da je to lako. S time smo se sreli u Domovinskom ratu. Teško je, zaista teško, oprostiti onome koji je izgubio svoje najmilije, a krvnika gleda kako nekažnjeno hoda gradom kojeg je razarao, nevine proganjao – ubijao.
Pravda zahtjeva da svako odgovara za svoja djela, pogotovo zlodjela. Ne vidjeti – „gledati kroz prste“, nije ljubav već mazohizam kojeg povrijeđeni ne mogu shvatiti, a još manje prihvatiti. To im nanosi veliku bol koja ne da da teške rane konačno zarastu. Ne prebacujmo sve na Božji sud. I zemaljski sudovi su dužni donositi pravovremene pravedne odluke.
Ljubav bi uvijek trebala nadvladati mržnju. Pravda ne ovisi niti o ljubavi, a niti o mržnji. Ona je uvijek djelo istine.
U našim je rukama ključ Božjeg milosrđa i praštanja
Pogledajmo koliko se ljudi „uvuklo u sebe“, prolazeći jedni pored drugih kao mrtvaci. Začahureni u svoju sebičnost izgubiše svaki osjećaj za drugoga kojeg zasigurno more isti problemi, ali on o tome ne želi ni misliti. Uvrede se pamte i ne zaboravljaju, a to ih izjeda – nagriza kao rđa željezo. U pitanju je često oholost, gubljenje osjećaja za stvarne vrednote.
U pitanju je sebičnost. Traži i primi oprost od „viših od sebe“, a ostaje tvrda srca za oprost „ravnih sebi ili nižih od sebe“.
Bog oprašta, a mi? „Vrati štio si dužan!“. Drug padne predanj i stane ga zaklinjati: „Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti. Ali one ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga“. (Mt.18.28.)
Izgleda da naša molitva nije iskrena ili je samo mehaničko ponavljanje „pjesmice iz djetinstva“. Kako pravdati molitvu Očenaša u kojoj molimo: Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Zar time često „ne vežemo Bogu ruke“ i sebe same osuđujemo?
Jadni bi mi bili kada Božje milosrđe ne bi bilo veće od naše zloće.
Svakome se od nas može dogoditi da drugoga uvrijedi, bilo namjerno ili nenamjerno, u srdžbi. Kad uvidiš što si učinio, kad „dođeš k sebi“, pristupi, ispričaj se, traži oprost. Možda je dosta jedna riječ ili pozdrav.
Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom.
Mržnja je bolest. Nemoj bolovati. Ako druge bolesti moraš bolovati, ovu ne moraš. Daj mira sebi i drugima. Uvreda, mržnja, neka bude iznimka. Praštanje neka bude pravilo. Vi ste svjetlo, a ne tama. Upitaj se da li svojom prisutnošću unosiš vedrinu ili tamu, radost ili tugu?
Kako budete sudili, onako će se i vama suditi. Isus je na križu molio za svoje progonitelje – krvnike.
Ako želimo Boga za prijatelja, moramo praštati uvijek i svakome. „Doista, ako vi oprostite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka“. (Mt.6.14.).
Mržnja i osveta đavolsko je djelo. Ljubav i praštanje Božje je djelo. Oprašta tko ljubi. Svakog dana učimo se biti kršćani.
Živimo dostojno molitve Očenaša. U našim je rukama ključ Božjeg milosrđa i praštanja, a i naše konačne sreće.