Čovjek je društveno biće. Rađa se, razvija i živi u društvu – zajednici. Za čovjeka samca Njegoš reče da je „Slamka među vihorove, sirak tužni bez igdje ikoga“.
A naš Gospodin kaza: „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“. (Mt.18.20.).
Koliko god su ljudi pametni, sposobni za razne poslove, i kada se ujedine oko zajedničkih planova, potreban im je „vezivni materijal“, kao građevinaru koji će cigle što ih ima posložiti, povezati ih vezivom – malterom, te izgradnja kuće može napredovati.
Krist je vezivno tkivo Crkve
Ljudi su ko cigle koje Gospodin drži na okupu – u zajednici vjere, ljubavi, molitve. Bog postaje čovjekom kako bi ga lakše mogli prihvatiti u svoju zajednicu.
Svaka ptica svome jatu leti, stara je izreka. Vrlo je važno da pronađeš svoje jato. S kime te tko vidi, tako te i cijeni. Da li si ga pronašao? Ne lutaj, lutajući izlažeš se velikoj opasnosti.
Ustraj na putu vjere. Neka te vodi ljubav prema Bogu, koja se pokazuje djelotvornom ljubavlju prema čovjeku, koji prima snagu za velika djela – u molitvi.
Tu je Isus među nama, nevidljiv očima, vidljiv u našoj vjeri, opipljiv u našoj ljubavi. Hrani nas u sakramentima. On je posvudašnji. Od Njega, a ni od sebe, ne možemo pobjeći.
Krist je božanski cement, vezivno tkivo Crkve, kršćanstva, obitelji. „Kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima“. (Mt.18.19.).
Moliti, ma ne sam, a ni samo za sebe. I kad si sam, moliš za sve i u ime svih. Sjetimo se očenaša u kojem ne kažemo: Oče moj… kruh moj, nego Oče naš… Tako svjedočimo veliku zajednicu Božje ljubavi.
Domaćica čisti, posprema, kuha radi drugih, i radost nalazi u zahvalnim pogledima i riječima onih „kojima služi“. O, kako je lijepo biti donositelj radosti. Zasigurno si to osjetio. Nemoj se umoriti donoseći je. Majka u obitelji je najzorniji primjer služenja, koje donosi radost i daje smisao mukotrpnom, često neshvaćenom životu. Majku pokreće samo ljubav za njenim čedom.
Obiteljska zajednica se okuplja oko zajedničkog stola, a vjerska oko oltara. Okupljanje oko ta dva stola daje snagu za sve nedaće na koje nailazimo i čini nas radosnim i uspješnim.
Zajednica okupljena oko stola nije nijema. Pričaju pažljivo slušajući jedan drugoga, puni razumijevanja. I pjesma se čuje, a kad zatreba, i suze brišu.
Himna se pažljivo sluša, dostojanstveno izgovara. Molitva je himna djece Božje.
Kad dijete progovori, majka je radosna. Prvo što ga uči su riječi molitve i imena najdražih – najbližih, a ima li nam tko bliži nego li Bog u kojem živimo, mičemo se i jesmo, zato ga uči molitve.
Budi most što vodi k sreći u Božjem zagrljaju
Kad nešto od nekoga tražimo, lakše nam je tražiti za drugoga nego za sebe. U molitvi je potrebno znati za koga molimo, zašto molimo, kako molimo, koliko molimo, kada molimo. Ovo posljednje je jako važno, kako ne bi bili samo prosjaci, već zahvalna djeca koja hvale svoje dobročinitelje.
Netko reče da je molitva sklapanje – pružanje praznih ruku, da ih Bog napuni svojim darovima. Često zaboravljamo da smo zajednica vjere i ljubavi – zajednica molitve.
Izvježbani zbor složno pjeva i ugodno ga je slušati. Zajednica – obiteljska ili župna je zbor… Molitva čisti…
Prljava haljina se pere – ne baca… Tako je i s nama. Perimo dušu u svetim sakramentima. Po molitvi je Isus s nama. O kakovu tek radost osjećamo u društvu – blizini voljene osobe… Kad djeca zaborave na roditeljsku prisutnost, opuste se i u opasnosti su da učine nešto nedolično.
Obitelj koja ne moli udaljuje se od izvora svoje sreće i smisla svoga postojanja. Molitva povezuje članove obitelji – zajednice. Obitelj koja ne moli neće dugo biti zajedno.
Bez međusobne ljubavi i zajedničke molitve nema kršćanske zajednice, nema Boga u njoj, postaje skupina sebičnjaka što radost nalaze u pakosti drugome.
Da bi se naučili sretno živjeti, treba naučiti moliti. Ne zaboravi da ti je dio zajednice i tvoj susjed, koji zna biti i blagoslov i prokletstvo. Učini sve da mu budeš blagoslov, pa je velika vjerojatnost da će i on biti tebi. Zajednički dijelite dobro i zlo.
Ne zaboravimo Isusovu pouku da nam je bližnji svaki čovjek koji je u nevolji i treba našu pomoć, bez obzira koliko je udaljen od nas. Ipak ti je susjed „vazda na oku“, pa ćeš njegovu nevolju najprije vidjeti, ako hoćeš. Možda mu je potrebnija riječ nego kruh. Saslušaj ga, savjetuj, podrži, pokušaj razumjeti, ne osuđuj. To će mu najvjerojatnije dati snage da se izvuče iz, za njega, bezizlazne situacije. To čineći, stekao si brata.
Prvi pruži ruku, budi most što vodi k sreći u Božjem zagrljaju, liječeći tuđe rane.