Čudna sprava taj lap top. A još čudnija tražilica Google. Naime, ako surfate internetom, kako se to danas moderno hrvatski kaže ili ako guglate, možete saznati bezbroj stvari i činjenica o kojima niste moguće ni razmišljali. A ako tražite neke podatke o nekomu ili nečemu, velika je vjerojatnost da ćete do tih podataka i doći. Čudo jedno, kazat ćete.
Tako mi je ovih dana palo na um da potražim neke podatke o određenim ličnostima o kojima sam ponešto znao, ali iz sasvim drugih izvora, odnosno iz literature koja mi je bila dostupna .
Najprije sam pogledao što se piše i govori o poznatom njemačkom komandosu iz II. svjetskog rata Otu Skorceniju. Poljak, podrijetlom, što bi se moglo zaključiti iz njegova prezimena. Ovaj Austrijanac priključio se austrijskom krilu Nacionalsocijalističke stranke još 1931. godine. Vrlo brzo, a napose početkom rata isticao se originalnim i smjelim akcijama koje su obično izvođene u pozadini neprijatelja. Dvije su posebice zanimljive. Oslobađanje Musolinija i „Konjičev skok“. Počet ćemo od ove druge. Na sam dan izmišljenog datuma Titova rođendana 1944. godine izveli su tzv. Desant na Drvar. Na njihovu žalost, nisu imali potpune informacije. Tito je, kao što poznato bio u pećini iznad mjesta, a oni su se usredotočili na centar grada. Za to vrijeme Tito i pratnja su se izvukli, a nakon toga je ruskim avionom prebačen u Italiju, a odatle na Vis.
Drugi, tj. prvi podvig izveo je tako da se sa skupinom komandosa 1943. godine spustio jedrilicama na Gran Sasso na 2.000 m nadmorske visine gdje je nova talijanska vlast zatočila Benita Musolinija. Podvig u čiji su uspjeh mnogi sumnjali u potpunosti je uspio. Hitlerovu miljeniku nije se bilo lako u maloj jedrilici spustiti na proplanak ispred planinske kolibe, bio je naime visok oko 2 metra. Obično se zanemari činjenica da se talijanski vojnici koji su čuvali fašističkog vođu nisu odupirali. Musolini se ubrzo sastao s Hitlerom, a nakon toga je osnovao Republiku di Salo u kojoj se krvavo obračunao sa svim dostupnim članovima Velikog fašističkog vijeća koji su glasovali protiv njega. Između ostalih i sa svojim zetom. Rat je završio, Oto Skorceni se našao u američkom zarobljeništvu. Neupučeni će pomisliti da je sljedećeg jutra strijeljan. Ništa od toga. On se zapravo, kako sam piše iz logora išetao i nakon toga imao ništa manje buran život. Govori se da je radio i za Izrael kao i da je bio savjetnik Huana Perona. Umro je na miru u Madridu, relativno rano, u 68 godini života.
Drugi slučaj na koji možete naići surfajući internetom je, tako da kažem naš slučaj. U skupini domobranskih visokih časnika koji su suđeni pred Vojnim sudom u Beogradu u rujnu 1945. godine i koji su mahom osuđeni na smrt zbog „izdaje otađbine“, nalazio se i pukovnik zrakoplovstva NDH Franjo Džal. Ovaj školovani avijatičar – pilot, koji se početkom rata nalazio u Nišu u redovima tadašnje jugoslavenske vojske i njezina zrakoplovstva, priključio se Hrvatskom domobranstvu i sa skupinom hrvatskih pilota sudjelovao je u borbama na Istočnom bojištu. Zašto ističemo posebice njega. On nije sudjelovao u bombardiranju sela ni gradova. Nije bacao napalm bombe na mirno stanovništvo dok su radili u polju. Nije, zapravo napravio ni jedan ratni zločin. Ali on je bio avijatičarski as koji je nadmašivao i svoje njemačke kolege. Naime, imao je pedeset i šest uspješnih letova. Znači, oborio je najmanje toliko neprijateljskih zrakoplova. Da se Franjo Džal koji slučaju rodio kao Franz u primjerice Hamburgu ili drugdje u zoni koji su kontrolirali Amerikanci, možda ne bi bio ni saslušan. Moguće bi i to isključivo zato jer bi američke zrakoplovce zanimalo kako je postigao tolike uspjehe u zraku. Ali on se nije rodio kao Franz već kao Franjo, i to ne u Hamburgu, već u Bihaću. To je bilo dovoljno da ga se optuži za „izdaju otađbine“ da ga se po kratkom postupku osudi na smrt, da ga se strijelja te da bude pokopan negdje na padinama Avale gdje su obično pokapani u bezimene grobove mnogi „narodni neprijatelji“, a među njima najvjerojatnije i Dragoljub Mihajlović i Andrija Hebrang. Eto što znači roditi se na pogrešnom mjestu.
A sada ćemo se malo pozabaviti trećim slučajem, slučajem koji me je i ponukao napisati ovih par riječi. Pedesetih godina na vlast je državnim udarom na Kubi, otoku s kojeg se takoreći nazirala Florida došao general Batistuta. Kuba je u to vrijeme bila eldorado za američke „parajlije“, bogataše koji su se u svojoj domovini obogatili na razne, najčešće nezakonite načine, odlična prilika za „pranje“ dolara. Hoteli su nicali na svakom koraku, cvjetali su razni legalni, polulegalni, a i zakoniti biznisi. Prostitucija je bila, primjerice veoma raširena, i kao svugdje, jedan od najisplativijih poslova. I tada, kao i ostalom i danas velik dio stanovništva sjekao je šećernu trsku, živio bijedno, jedva spajajući kraj s krajem. Ipak, Kuba je, bez obzira na nepravednu podjelu bogatstva bila na razini nekih europskih država, Italije primjerice.
A onda su se pojavili „Barbudosi“. Kastro i društvo očito nisu ozbiljno shvaćeni. Nu, kad su vlastodržci shvatili opasnost sve je već postalo prekasno. Oni koji su to mogli, pobjegli su s otoka. Amerikanci su u tomu prednjačili. Ostali su bili izloženi revolucionarnom nasilju, nasilju koje je tako drago i drugim sličnim revolucionarnim skupinama kada osvoje vlast. Ono traje i danas. Ne sjećam se da sam negdje pročitao da je Obama prilikom bratimljenja s Raulom Kastrom, slušajući usput kako je ravno devet američkih predsjednika krivo za loše odnose Kube u SAD-a, zatražio puštanje na slobodu političkih zatvorenika. Na Kubi je zapravo sve propalo. Nije više bilo američkih gostiju ni njihovih dolara. Jedno vrijeme uskakali su Rusi, a onda je i ta pomoć izostala. Danas se ulicama Havane voze automobili koji su nekada bili prvi krik mode. U njihovu održavanju Kubanci su pravi majstori. A stanovnici glavnog grada će vas na svakom koraku moliti za neki dolar jer taj dan, a možda i dulje nisu ništa jeli. Jedino što se nije promijenilo to je sjeća šečerne trske. Nju više ne sijeku nekadašnji sjekači već njihovi potomci za istu onu bijednu crkavicu koju su za taj teški posao primali njihovi očevi i djedovi. Ovdje treba napomenuti da je vodstvo tadašnje Komunističke partije Kube bilo protiv revolucije. Kakvu su sudbinu doživjeli ti ljudi možemo se samo domisliti.
Apsolutni vođa „bradonja“ bio je Fidel Kastro. Ali jedno ime iskače ispred svih drugih. Pogađate dakako, ime Ernesta Gevare koji je zbog česte uzrečice prozvan Če na neki je način zasjenilo i samog Kastra. Ovaj Argentinac, liječnik po profesiji napose se isticao u efikasnom „liječenju“ protivnika režima što je obično samokresom radio osobno. Ipak, njegov nemirni duh tjerao ga je dalje. Sa skupinom istomišljenika otišao je u Boliviju dizati revoluciju. Međutim, tamo su ga ozbiljnije shvaćali nego što ga je shvaćao Batistuta. Na koncu je završio onako kao završava većina pustolova.
I sad se prebacimo iz Kube u Hrvatsku. Ne samo u bivšoj državi već i danas u Republici Hrvatskoj njega se slavi kao heroja i borca za prava obespravljenih, a njegova retuširana fotografija ukrašava majice mladića i djevojaka, privjeske koji vise oko vrata i oko ruke, zaslone mnogih mobitela, a slike mu se nalaze po kafićima u centru Zagreba.
Ota Skorcenija su pustili pobjeći, koristili su ga za kasnije obračune s neprijateljima i na koncu konca umro je je u svom krevetu. Franjo Džal, zračni as iz II. svjetskog rata osuđen je kao „izdajnik otađbine“ iako nije napravio nikakav zločin. Ernesto Če Gevara je bio notorni ubojica, osnivač režima koji je pogazio i još uvijek gazi osnovna ljudska prava. Ipak, njegove slike ukrašavaju našu odjeću, kitimo se ogrlicama s njegovim likom, slike mu se nalaze na zaslonima naših mobitela, a pijemo kavu dok je zid iza naših leđa ispunjen njegovim slikama u zagrebačkim kafićima.
Dokle?
Piše: Neven Vicić