Za ljetnih mjeseci „moderni nomadi“ sa sviju strana hrle k obalama koje oplakuju plavetnilo mora koje osvaja ljepotom, prozirnom čistoćom koja u simbiozi sa sunčevim zrakama čini ljekovitu kupelj za kojom mnogi mjesecima čeznu, želeći upravo tu provesti dane odmora skupljajući snagu za dane koji su pred njima.
No, brzo se uvjere da more nije uvijek tako mirno. Znaju se dići valovi. Oluja bjesni, more se pjeni. Vjetar tjera oblake. Nevrijeme koje se sprema natjeralo je kupače da se povuku u svoje apartmane.
„Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar.“ (Mt. 14.24).
Već 2000 godina plovi lađa Crkve šibana valovima
Oluja na moru, ništa neobično. Tu je čovjek posve nemoćan. Gore nebo visoko, dole more duboko.
Vapaji za zaštitu, pomoć sv. Nikole ne prestaju. Slika je to našeg života. Slika je to povijesti Crkve i kršćana. Već 2000 godina plovi lađa Crkve šibana valovima. Vjetar joj je često bio protivan. Njezino more nije nikada mirno. Uvijek je imala i uvijek će imati svoje progonitelje, što je najbolji znak da je Kristova. Međutim, prijatelji neka se ne boje, a neprijatelji neka se ne nadaju da će lađa potonuti. Gospodin, koji za kormilom, jači je od svih oluja.
Oluja na moru. Apostoli veslaju uz protivan vjetar. Uplašeni su. Slika je to našeg života. Moramo ploviti na „drugu obalu“ usprkos nevremenu. To su neizbježne kušnje, patnja. Pomislimo da uzalud veslamo lađu, tone, sve je izgubljeno.
No, ništa nije izgubljeno dok nije izgubljena vjera i pouzdanje u Gospodina. On je gospodar mora i oluja. Prepusti mu kormilo i budi spokojan. Tvoja će lađa stići u luku spasa.
Povijest crkve nam to svjedoči. Višestoljetni progoni. Krv kršćana natopila je golemo rimsko carstvo. Mačevi krvnika i zubi zvijeri imali su veoma mnogo posla. Upitaj se: koji je konačni ishod? Carstva i krvnika nestalo, a kršćanstvo ostalo.
Krv mučenika posta sjena novih kršćana. „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se“! (Mt.14.27). Isusove su to riječi ohrabrenja koje su potaknule Petra na „čudesnu šetnju“ po valovima. Sišao je s lađe i krenuo prema Gospodinu koji ga je pozvao. Gospodin je uvijek uz nas, bilo mirno ili olujno more. Strahu, pogotovo očajanju, nema mjesta. No, mi smo često obeshrabreni, plašljivi. Čim se dignu valovi mnogima ponestane hrabrosti kao apostolu Petru.
„Petar siđe s lađe, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te kriknu „Gospodine spasi me!“ Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“ (Mt.14.29-31).
„Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“
Sumnja, da li u prijatelja ili samog sebe, uvijek nas koči, sputava, čini nesigurnima i teže dolazimo do ostvarenja cilja.
Petar je počeo tonuti jer je snaga vjetra i buka valova bila jača od njegove vjere. Zar ti to nije dovoljna puka? Zato mu Isus uputi ukor: „Malovjerni, zašto si posumnjao?“.
Strah podrezuje krila, što nas sprječava da se vinemo do Gospodina. U vjeri i Gospodnjoj ruci naš je spas.
Strah je izraz pomanjkanja vjere. Tko nema vjere, neće izdržati oluje što ih život donosi.
U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci, pjesnikove su riječi.
Možda smo se otuđili, pa nas Gospodin tugom želi zbližiti. Za veselje šaljemo pozivnice, a tuga je sama po sebi poziv za onoga do kog je doprla vijest o njoj.
Zar neimaština, briga i bolest, brige za odgoj djece kojom ćemo se ponositi, kako ih pošteno odgojiti u ovo ludo vrijeme, zar nisu ti valovi koji zapljuskuju naš život i unose malodušje?
Prisjetimo se koliko je Isus patio i bio kušan od samog đavla iako nije imao nikakve krivnje.
Nismo li mi ponekad bili slični Petru i ostalima apostolima, koji su bili strašljiviji od Petra?
Malovjerni, zašto si posumnjao u Božju blizinu i njegovo obećanje: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.
Ta vjera u njegovu prisutnost daje sigurnost našim koracima na životnoj stazi koja vodi u zagrljaj Vječne ljubavi i sreće bez kraja.