Nakon smrti Ivana Krstitelja čiju je glavu na pladnju dobila Herodijada kao nagradu od kralja Heroda za ples svoje kćeri Salome, Isus se povlači u osamu da se odmori i možda stoga da izbjegne prijevremenu vlastitu smrt. Sa sobom je poveo i svoje učenike da se u tišini pustog kraja odmore i pomole.
Našli smo se ponekad u nekoj vrevi, gužvi, buci i galami. Čujemo da nam netko nešto dovikuje. Teško nam je razabrati tko i što govori, pa ga upozoravamo povišenim tonom da ga zbog buke ne razumijemo.
Ne žalimo truda u otkrivanju Božje istine
Da, buka, galama, „tržnica“ ometaju normalan razgovor. Ako želimo o nečem s nekim ozbiljnim razgovarati udaljavamo se od buke, galame, povlačeći se u „mirne odaje“ gdje u tišini „trijezne glave“ možemo iznositi svoje stavove i pažljivo slušati sugovornika.
Tako je i s našim susretom s Bogom kojeg najjasnije čujemo u tišini svojeg srca daleko od „gradske vreve“.
„Dočuo to narod pa pohrli pješice za njima iz gradova“. (Mt 14.13). Ma nije Isus pobjegao od naroda, ta zbog njega je i došao. Povukao se on da nam pokaže kako njegova riječ najbolje padne na plodno tlo naših želja za Božjom istinom u tišini, daleko od svakidašnjih egzistencijalnih briga.
Htio nam je valjda poručiti da ne žalimo truda u otkrivanju Božje istine o životu, njegovoj vrijednosti, vremenitoj i vječnoj.
Mnoštvo ide za Isusom povučeno njegovom dobrotom, potisnuti svojom ograničenošću tražeći odgovore na osnovna životna pitanja.
Slušali su oni i druge učitelje koji su im prenosili naučene lekcije, ali su osjetili da Isus govori kao onaj iz kojega izvire mudrost i dobrota. I on će im uskoro reći: „Ja sam put, istina i život“.
Oni su to predosjećali, zato su išli za njima u pust kraj. Ostadoše s njime slušajući ga, zaboravljajući na hranu. Duše im bijahu gladne i žedne riječi života koje su padale na plodno tlo.
Gospodin sve to vidi i zna da tim ljudima osim duhovne, treba i tjelesna hrana, te čini čudo kojem se nitko nije nadao i time utvrđuje njihovu vjeru. Blagosovio je 5 kruhova i 2 ribe, s čime nahrani veliko mnoštvo. Kako bi naglasio vrijednost hrane koja je Božji dar, da ništa ne propadne, naredi da se skupe ulomci. I skupiše 12 punih košara…
Čudo s kruhom trebalo je pripremiti ljude na Euharistijsko čudo gdje se Isus daje milijunima smrtnika kao hrana besmrtnih duša. Židovi su svog Mesiju zamišljali sasvim drugačije. On će ih uvesti u kraljevstvo obilja i uživanja. Kruha i vina bit će u izobilju.
Gospodin im pruža bogatstvo svoje riječi, istine, ljubavi. Daje im samog sebe, jer on je kruh koji je „sišao s nebesa“ i „daje život svijetu“. Za Židove je to bio „tvrd govor“.
Ne odbijaj ponudu Spasitelja
Drago ti je kada gost uzme ponuđeno. Zar da ti odbiješ ponudu samog Spasitelja? Pa kako se onda misliš spasiti, biti sretan i spokojan?
Bez obzira na sva materijalna bogatstva, čovjek je gladan istine. On ju vječno traži kako bi ga zasitila, usrećila.
Tražiš odgovor na svoja velika pitanja: Tko si i kamo putuješ? Isus ti daje odgovor na sva ta pitanja i njihovo prihvaćanje donosi ti mir.
Čovjek je gladan ljubavi i sretan je samo kada zna i osjeti da je ljubljen. U srcu bez ljubavi je mrak, patnja, pakao. Ne lutaj tražeći ju. U Božjem srcu za svakoga ima ljubavi. Evanđelje nam to svjedoči.
Kršćani prvih vremena često su slikali događaj današnjeg evanđelja: košarica s kruhom i ribom.
Znali su da je Isus kruh života i da je on Spasitelj svijeta. Ta slika je i bila znak raspoznavanja prvih kršćana još iz vremena katakomba.
Nije dovoljno znati gdje se hrana dijeli. Treba pohoditi to mjesto, te skrušeno, otvorena srca prihvatiti ponuđeni Kruh života, koji nam daje snagu da se pridignemo kad god posrnemo na putu za Spasiteljem.
„Jeli su svi i nasitili se“ (Mt.14.20). Mnoštvo svijeta, malo kruha, a svima dosta. Ne boj se „ako si zakasnio“. Ima i za tebe. Otvori sva svoja osjetila i On će ispuniti svu tvoju prazninu i ti ćeš blistati od sreće.
Obitelj se okuplja oko stola, onog obiteljskog i ovog u crkvi, oko oltara. Tu se hrani tijelo i duh.
I dok se budete okupljali oko ta dva stola, neće vam ponestati snage na životnom putu, sagibajući glavu pred čudom Božje ljubavi koji svaki dan iz jednog zrna umnaža klasje na našim njivama. To je čudo koje traje, zar to ne uviđaš?
Samim rođenjem svi smo pozvani na gozbu Jaganjčevu. „Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će u vijekove.“ (Iv.6.51).