Treba li uopće Trgu maršala Tita mijenjati ime?
Nešto duži uvod
Ovih dana u Republici Hrvatskoj, a i ne samo u njoj, vode se ostrašćene rasprave o jednom našem problemu, koji to zapravo i nije i koji je lako rješiv.
Govori li se o porastu industrijske proizvodnje, smanjenju broja nezaposlenih, sastanku u Varšavi i inicijativi „Triju mora“ na kojem sastanku je sudjelovao i Predsjednik Sjedinjenih Država? Govori li se i piše li se o, svi su izgledi najboljoj turističkoj sezoni do sada?
O svemu nabrojenom piše se i govori, ali, onako nekako usput jer kao da to nikoga posebice ne zanima. Jedna je tema zapravo zasjenila sve ostale. Hoće li se napokon ime zagrebačkog trga, kako mu usput tepaju i najljepšeg, na kojem se nalazi zgrada Zagrebačkog sveučilišta, Pravnog fakulteta, a „med cvetjem“ je i zgrada Hrvatskog narodnog kazališta promijeniti ime. Ne znam spadaju li na Trg i kavana „Kavkaz“, Glazbena akademija smještena u nekadašnjem „Željpohu“, škola primijenjene umjetnosti ili one pripadaju ulicama koje Trg tangiraju. Ali, to nije pitanje za temu kojom ćemo se baviti. Pravo pitanje jest: Hoće li se ubuduće, i to već za koji dan ovaj trg koji je promijenio toliko imena, od vremena kada se u nekadašnjem kukuruzištu počelo graditi kazalište pa do danas, opet promijeniti ime i hoće li ime Trg maršala Tita otići u povijest? Svi su izgledi da hoće! Naime da bi dugovječni gradonačelnik Grada Zagreba mogao i dalje vladati, trebaju mu u skupštini glasovi Hrvatske demokratske zajednice i osovine Esih – Hasanbegović. Za ove potonje promjena imena je nulto pitanje i njegovo rješenje uvjetuje daljnje pregovore. HDZ nije toliko „tvrd“, ali i oni su se vratili svom starom prijedlogu iz devedesetih kada su u Skupštini Grada Zagreba imali većinu. Ne treba biti posebice pametan pa zaključiti da je tada intervenirao sam Tuđman i da je znamenita čudno konstruirana rečenica „Tuđmanu ne pakovati!“ odigrala presudnu ulogu.
A kao što sam već napisao, u Hrvatskoj, a i šire vode se ostrašćeni razgovori, pišu se članci i brani se zauzeta busija. Nitko ne popušta. Apologeti Josipa Broza i njegova djela pridaju mu nadnaravna svojstva, nešto slično kao što sam mu i ja pridavao pišući o njemu i, između ostalog i o njegovoj vidovitosti u članku o njemu. Ja sam se, jer to je bilo očito, samo šalio. Branitelji naziva zagrebačkog trga misle ozbiljno i ne misle odustati. S druge pak strane zagovornici promjene imena izvlače svoje argumente i također ne odustaju. Oni mu za razliku od apologeta ne pridaju nadnaravna svojstva već samo najobičnija ljudska, a usput i zločinačka. Športskim rječnikom mogli bismo reći da je rezultat izravnat, 25-25, a konac utakmice je jako blizu, samo čini mi se da osporavatelji na svojoj strani imaju i suce, Mikulića i Brunu Esih recimo koji neće svirati pasivnu igru sve dok „Krug za Trg“ ne postigne pogodak, a na njihovoj je strani i nadzornik suđenja Milan Bandić. Kad prođu sljedeće četiri godine u kojima će i dalje delati dvadesetak sati dnevno, možemo slobodno kazati da je nadmašio poznate i priznate zagrebačke gradonačelnike kao što je primjerice bio Većeslav Holjevac koji je Zagreb „prebacio“ preko Save i izgradio Zagrebački velesajam kao i sve druge od ne tako davne 1850. godine od kada je Zagreb jedinstvena cjelina i od kada ima gradonačelnika.
Nakon uvoda – nastavak – in medias res
Mi drugi koji smo zagovornike opstanka postojećih imena trgova i ulica davno preselili u najniži rang natjecanja, sa zanimanjem pratimo razvitak događaja, ali i mi možemo ponešto kazati.
Najprije moramo riješiti tzv. predhodno pitanje. Za razliku od povećeg broja „povjesničara“ i povjesničara kao i ljudi raznih zanimanja i interesa koje najviše zanima tko je zapravo Josip Broz i koji danomice iznose u javnost sve zanimljivije teorije o podrijetlu bivšeg vladara Jugoslavije, nas, tj u ovom slučaju mene ne zanima je li se on rodio u Kumrovcu, Gracu ili negdje drugdje. Tko mu je bio otac, kako se zapravo zvao i gdje je naučio mačevati i svirati klavir. On je za mene upravo ono što je dugo godina i bio: Josip Broz, generalni sekretar KPJ od 1940. godine, predsjednik vlade, predsjednik države, predsjednik predsjedništva iste države i td. i td., mogli bismo nabrajati bez kraja i konca. Gdje se naučio gerilskom ratovanju, a ratovati je znao, bio je po vokaciji rođeni političar, a s njim nisu mogli na političkom polju „ratovati“ mnogi pa ni primjerice jedan Vinston Churchill.
Kad sam ga ovako nahvalio na užas osporavateljima, postavit ćemo spomenuto predhodno pitanje. A ono jednostavno glasi: Je li Josip Broz Tito bio antifašist? Što se mene tiče o tomu nema nikakve sumnje; Josip Broz je za vrijeme II. svjetskog rata bio antifašist. I ne samo on. To je primjerice bio i generalisimus Staljin kao i mnogi drugi. Jednako tako, ili ipak malo drukčije antifašisti su i De Gol, Churchill, antifašist je primjericer bio i Vlatko Maček, Milan Grol, a daleko bi nas odvelo kada bismo antifašistom proglasili i đenerala Dražu, kao to čine neki političari i povjesničari sa zapadne strane, a i dobar dio javnosti u Srbiji. Zato je bolje ne „čačkati mečku“., a to uostalom nije ni tema ovog uradka.Logika je jasna sama po sebi; ako su s druge strane barikade bili fašisti (naziv rabimo za sve slične pokrete, u prvom redu mislimo na Hitlerove nacionalsocijaliste), onda su s ove strane bili antifašisti. To je tako i nikako drukčije.
A kad smo otklonili ovu jednostavnu prepreku, možemo dalje. Sada se pred nama otvara široko polje mogućih rasprava o svemu što se događalo od 1941. godine pa do početka devedesetih, događaja koji su se prelili i na godine nakon državnog osamostaljenja i čije reperkusije osjećamo još i danas.
Uz put, vodio sam više polemika je li Tito antifašist ili ne. Obično bih bio usamljen u svojim tvrdnjama. Napose su mi se sugovornici suprostavljali navodeći mnoga zlodjela koja je po njihovu mišljenju počnio. U tim raspravama poslužio bih se jednom doskočicom. Naime, navodio sam da ako operni pjevač ubije čovjeka, to još ne znači da on ne zna pjevati. Ali, obično je svatko ostajao pri svomu.
A naizgled, u prvom planu je, napisao sam na početku ovog teksta jednostavno pitanje: Treba li Trgu ispred zgrade Zagrebačkog sveučilišta mijenjati ime ili ne? Treba li o tomu raspisati referendum ili je dovoljna odluka Zagrebačke skupštine? Trebamo se začas vratiti u prošlost te u par kratkih poteza skicirati mjesto i ulogu Josipa Broza u cjelokupnom razdoblju od dolaska na čelo Komunističke partije Jugoslavije pa do njegova fizičkog kraja.
Dolaskom na čelo jugoslavenske sekcije Kominterne 1940. godine Josip Broz je upregao sve sile da obezglavljenu Partiju učvrsti i ojača. Okružio se mlađim ljudima koji su mu bili privrženi do krajnjih granica, a od starog kadra ostalo je malo ljudi. Uostalom, većina je tako i tako do tada bila pobijena u Moskvi, među njima i Petko Miletić njegov najozbiljniji suparnik za čelnu poziciju.
U Europi je bjesnio rat. Treći Rajh i SSSR su temeljem sporazuma Molotov – Ribentrop već podijelili Poljsku, a Baltičke države pripojene su opet Rusima. U listovima koje KPJ izdavala, prvenstveno u „Proleteru“ nije bilo ni riječi kritike, kako Rusima, tako i Nijemcima. Za suradnike ovih listića glavni krivci su bili Englezi i Francuzi, a u Europi se prema njima vodio tzv. „Imperijalistički rat“. Do 10. travnja 1941. između ustaške vlasti i komunista vladao je mir. Mnogi su se među njima poznavali s robije, i poslije izlaska su i prijateljevali. Tada Hitler pokreće plan „Barbarosa“. Mnogobrojne divizije njemačke vojske prelaze rusku granicu. „Ljubav“ je naprasno prekinuta.
Mnogi koji su se bavili ili još time bave dovode u sumnju da su komunisti iz Siska i ostalih okolnih mjesta otišli u šumu Brezovica i tako osnovali prvi partizanski odred u Hrvatskoj. Meni, međutim, ne pada na pamet da problematiziram taj događaj, jer to uostalom i nije bitno pitanje ovog članka. U svakom slučaju pametno su učinili što su se maknuli ustašama ispred očiju. Jer, prešutni mir među njima je prestao. Kako se službeno navodi, bilo je to 22. lipnja 1941. godine. U Jugoslaviji je KP povela ustanak nešto kasnije, a svakako nakon apela J. V. Staljina kojim je pozvao sve slobodoljubive ljude svijeta da pomognu borbu Crvene armije protiv fašizma. Ovdje ću izreći jednu herezu koju sam čuo iz usta dr. Hasanbegovića u polemici u kojoj je sudjelovao i dr. Jakovina, a da mu se nitko nije suprostavio. Iako je činjenica koju iznosi dr. Hasanbegović opće poznata, nitko se nije usudio o njoj govoriti. Naime, Prvi sisački partizanski odred formiran je 22. lipnja. Zašto – Zlatko Hasanbegović postavlja retoričko pitanje – sisački komunisti nisu ranije otišli u šumu „Brezovica“, u mjesecu svibnju primjerice, kada se skupina oficira Jugoslavenske vojske, ne priznajući kapitulaciju povukla na Ravnu Goru u Srbiji?!
Partizani su, tako je barem bilo proklamirano vodili usporedno narodno oslobodilački rat i socijalističku revoluciju. Rat je završio njihovom ukupnom i neospornom pobjedom. Njemačka vojska povlačila se na svim frontama. Italija je davno kapitulirala. Njemački saveznici na brzinu su mijenjali stranu. Fašizam je u Europi uglavnom pobijeđen. Kažem uglavnom, je su ostali mali „džepovi“, Španjolska i Portugal primjerice.
Iako među boračkim sastavom u NOV i POJ nisu prevladavali komunsti, Komunistička partija je malo po malo u potpunosti preuzela sva zapovjedna mjesta među partizanima. Uostalom, KP je i povela oružani otpor agresoru. Ne treba zaboraviti da je Njemačka napala Jugoslaviju bez objave rata. Ustaški režim u NDH gubio je i ono malo potpore koju je imao iako je još raspolagao sa znatnom vojnom silom.
Za vrijeme krvavog građanskog rata koji je trajao četiri godine sve strane u njemu okrvavile su ruke. U takvim situacijama žrtve, tj. njihov broj ne treba mjeriti kantarom, ali treba kazati da su zločini izvršeni iz ovih ili onih razloga od jednih ili drugih, trećih ili četvrtih uglavnom bili pomno planirani i pomno izvršavani. Nitko Dan pobjede nije dočekao čistih ruku. Samo je vrijeme kulminacije vršenja zločina bilo različito. Nema potrebe posebice navoditi što su sve ustaše i ustaška vlast radila tijekom rata. O tomu u člancima objavljenim na ovom Portalu jasno sam se izjasnio. Uostalom, ne zove se „najljepši zagrebački trg“ po Anti Paveliću. Isto tako, nema sumnje da je Hrvatska završetak rata dočekala na strani pobjednika zahvaljujući činjenici da su Saveznici priznali Partizanski pokret, i što se rat približavao kraju, izdašno ga potpomažući. NDH je i njezino vodstvo bilo je antipod Narodno oslobodilačkoj borbi, ona se svrstala uz „Sile osovine“ i u ovom slučaju treba praviti distinkciju fašizam – antifašizam.
Često me zasmeta kada u nekoj od polemika, bilo na televiziji ili u živo čujem o poratnim partizanskim zločinima. O zločinima u „poraću“, kako se obično govori ili o nekakvoj retorziji, odmazdi, rekli bismo hrvatski. A to naprosto nije istina ili barem nije potpuna istina. Partizani su zločine činili kao i drugi na području čitave Jugoslavije i za vrijeme rata, samo što su njihovi zločini kulminirali od Blajburga pa na dalje, dakle, kada je rat već bio gotov.
Nova vlast se posebice okomila na domaće Švabe, Nijemce koji su živjeli na području Slavonije, današnje Vojvodine i drugdje po Jugoslaviji. Smješteni u logore, živjeli su u neljudskim uvjetima, služili kao robovska radna snaga i masovno umirali od tifusa, skorbuta, tuberkuloze i drugih bolesti. Mnogi su i ubijeni. Oni koji su imali sreću preživjeti, ostali su bez svega što su imali i protjerani su u Njemačku i Austriju.
Nešto blaži „tretman“ imali su Talijani Istre. Iako je fašizam u Istri i drugdje u krajevima koje im je prepustila Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca ranije, a NDH kasnije izvršila mnogobrojne zločine, nova vlast činila je goleme napore da bi što više Talijana optiralo za Italiju. Kada po njihovu mišljenju odlazak nije imao očekivani tempo jer fojbe očito nisu bile dovoljne, noću su vratili upaljače na podmorske mine koje su bile izvučene na plažu Vergarola u Puli koju su koristili uglavnom Talijani. Nitko ni danas ne zna koliko je tom prilikom poginulo ljudi jer su stradale čitave obitelji. Nakon toga odlazak Talijana poprimio je masovne razmjere.
Slabije je poznato da je isti plan napravljen i za Mađare. Kada su ga pokušali sprovesti, Rakoši je intervenirao kod Staljina i iseljavanje je obustavljeno.
O teroru nad Albancima na Kosovu suvišno je trošiti riječi. Nakon odbijanja odlaska na Srijemsku frontu i pobune protiv partizanske vlasti, izvršena je drastična odmazda. Srbijanski se mladići nisu pobunili. I oni, silom mobilizirani, bez ikakvog vojnog iskustva bačeni su u prve redove u poznatoj Batinskoj bitci. Oko trideset dvije tisuće mladića nije se vratilo kućama.
Tko je provodio sve ove akcije s masovnim ubojstvima, mučenjima ljudi, pljačkom i iseljavanjem. Tadašnja vlast svakako, a tko je bio na vrhu piramide te vlasti. Josip Broz bez sumnje.
Nova jugoslavenska vlast u teškim i vjerojatno iscrpljujućim pregovorima vratila je Hrvatskoj sve one dijelove zemlje koje ranije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca prepustila Italiji. Vratila je i one krajeve, napose u Dalmaciji koja je nova ustaška vlast poklonila također Talijanima, dobivši usput i pretendenta na kraljevsku krunu. Ništa zato što je 1943. Vlada NDH to već učinila, za vraćanje dijelova Hrvatske zaslužna je nova vlast, a da se povijest ponavlja kao farsa najbolji je dokaz sudbina Međimurja. Dragovoljačke postrojbe vjerne Državi Slovenaca, Hrvata i Srba vojnom silom su ušle u ovaj dio Hrvatske, da bi 1941. Mađarska opet dobila Međimurje. Nova jugoslavenska vlast ovaj sjeverni dio zemlje opet je vratila tamo kamo i pripada. Zašto kažem da se povijest ponavlja kao farsa? Pa zato što je dragovoljcima Države SHiS zapovijedao 1918. godine tadašnji dopukovnik hrvatskog domobranstva, ađutant čuvenog fedmaršala Svetozara Borojevića, Slavko Kvaternik, kasniji Vojskovođa.
Međutim, u razgraničenjima između republika tadašnje države u komisiji za razgraničenja s hrvatske strane sudjelovao je Vicko Krstulović. Kod preustroja Jugoslavije pred početak II. svjetskog rata, formiranjem Banovine Hrvatske, njene granice dopirale su do Šida. Nakon nove podjele, ovaj grad ostao je duboko u srbijanskom teritoriju. Zašto je Neum pripao Bosni i Hercegovini? Zato što je pred stanovito vrijeme bio poklonjen Turskoj!? Boka kotorska nije poklonjena nikomu, bar ne do podjele iza II. svjetskog rata. Ovaj prastari hrvatski kraj, srce Crvene Hrvatske, kraj hrvatskih katoličkih svetaca i crkvica s katedralom Sv. Tripuna u Kotoru preplavljen je nakon toga stanovništvom iz unutrašnjosti Crne Gore i Srbije. Tko je donio odluku da NR Hrvatska izgleda kao perec? Politbiro KP Jugoslavije! A tko je u tom Politbirou vodio glavnu riječ koja se bezpogovorno slušala? Josip Broz Tito! Što izgubiš na mostu, dobiješ na ćupriji, kazala bi jedna više pošalica nego poslovica, poznata u cijeloj bivšoj državi.
Obećavši Churchillu da neće u Jugoslaviju uvoditi komunizam, na to je obećanje zaboravio čim je za sobom zatvorio vrata.
Kako se novoj državi učvršćivala „narodna vlast“ dobro je poznato. Napose je teror došao do izražaja nakon pokušaja Staljina da smijeni tadašnje vodstvo KPJ i države na čelu s Titom. Da bi pokazao „vođi naprednog čovječanstva“ da nije u pravu, bio je kako bismo rekli „veći katolik od Pape“. Iz ovog razdoblja, osim obračuna s „narodnim neprijateljima“ koji je već najvećim dijelom i izvršen, stvoren je koncentracijski logor na Golom otoku u koji su zatvarani stvarni i izmišljeni neprijatelji. Tako je primjerice popularni vođa splitskih komunista Ivo Marić koji se u poratno vrijeme u potpunosti povukao iz politike i u Splitu otvorio vodoinstalatersku radionicu, također zatvoren na ovom otoku. Bilo je dovoljno da je pred koju godinu. kritizirao Valtera i njegove prevelike ambicije.
Ovdje treba raščistiti jednu terminološku zbrku koja ima značajne posljedice u tretiranju nasilnih, nedemokratskih sustava kao što su primjerice komunizam i nacionalsocijalizam, skraćeno nacizam. Što je starije – kokoš ili jaje? Uz svu besmislicu tog upita, u slučaju navedenih sustava odgovor imamo. Naime, nakon „Marša na Rim“ kralj Italije povjerava fašistima formiranje nove vlade. Musolini postaje predsjednik, ali njegovi sljedbenici nemaju većinu u talijanskom parlamentu. Trebat će im koja godina da učvrste diktaturu, a do tada je glumio demokrata. Jedini incident dogodio se tako da je skupina pijanih fašista ubila socijalističkog senatora Mateotija, oštrog kritičara Musolinijeve vlasti. Kako ovom to nije odgovaralo, ubojice su egzemplarno kažnjeni. U ozbiljnijom fašističk0j stranci, NDSP u Njemačkoj, predsjednik je Republike Hindeburg povjerio vlast Adolfu Hitleru 29. rujna 1933. godine. I u Njemačkoj nacionalsocijalisti su bili u manjini, a vođe starih i tradicionalnih njemačkih stranaka gajili su iluziju da će se s „češkim kaplarom“, kako je Predsjednik Vajmarske republike zvao Hitlera, lako obračunati.
Zašto sam napravio ovu digresiju i odmakao se od teme? Jednostavno zato što je danas očito da su već do tada u Sovjetskoj Rusiji boljševici sve riješili. Još 1918. godine osnovali su koncentracijske logore na Solovkama (otoci u Sjevernom moru), a to su Sovjeti narodnih komesara (naziv za vladu) Lenjinovim potpisom ozakonili 1921. godine. Sva vodstva političkih stranaka, pa i lijevih kao što su bili Lijevi eseri (socijalisti revolucionari koji su na prvim i jedinim izborima teško porazili boljševike), menjševici kao i vodstva, ali i obični članovi drugih stranaka građanske provinijencije bili su pobijeni, ako nisu našli načina da napuste zemlju. Iz navedenog proizlazi da je sintagma „Crveni fašizam“ obična ali i opasna besmislica jer na svoj način eskulpira komunizam kao takav. Ali o tomu drugom prilikom.
Vratimo se meritumu stvari. Trg nosi naziv Trg maršala Tita. Da je imenovanje Tita maršalom najobičnija podvala unaprijed pripremljena za koju nisu znali ni izaslanici iz Slovenije koji se navodno i predložili to imenovanje, jasno je prokazao Pero Simić autor više knjiga o Titu. Naime, par dana prije zasjedanja AVNOJ-a polaznicima podoficirske škole izdane su diplome koje je potpisao sam vrhovni komandant Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. A onda za koji dan uz opće iznenađenje i oduševljenje Slovenci predlažu: Tita za maršala!
Gledajući N1 televiziju, kada se razgovara na ovu temu, stječete dojam da rijetko ili čak i nitko u susjednim državama ne odobrava promjenu imena nekog zagrebačkog trga. Ništa zato što se Užice već duže vrijeme ne zovu Titovo Užice, Veles Titov Veles, Velenje Titovo Velenje, Kosovska Mitrovica, Titova Mitrovica, Vrbas Titov Vrbas, Korenica Titova Korenica, Drvar Titov Drvar, Podgorica Titograd. Promjene od Vardara pa do Triglava. Jesam li koju moguće zaboravio?
Nema nikakve sumnje da je jedno vrijeme jugoslavensko gospodarstvo napredovalo velikim koracima, makar se Josip Broz za to nije odveć zanimao. Vojska i vanjska politika bile su njegovo polje djelovanja. Velikim ulaganjima od JNA napravio je respektabilnu vojnu silu, a skupa s predsjednikom Indije Nehruom i Egipta Naserom stvorio je treću svjetsku silu – Pokret nesvrstanih. Vodeći Beogradsku konferenciju nesvrstanih (neangažiranih, kako bi to rekli u Beogradu), stekao je ugled u bezbroj azijskih i afričkih država, kao i država diljem svijeta. U to vrijeme tri puta bezuspješno je predlagan za Nobelovi nagradu za mir. Zapad je progledao, bolje ikad nego nikad. Nalazeći se na razmeđi ideologija i vješto balansirajući između komunističkog istoka i demokratskog građanskog zapada Jugoslavija je, i to naročito Titovom zaslugom, u vrijeme tzv. „Hladnog rata“, što u novcu, što u naoružanju, a što u drugim materijalnim dobrima dobila od Zapada oko 200 milijardi tadašnjih dolara. Isto tako, bez obzira na represiju koja je provođena u Jugoslaviji nad neistomišljenicima, a koja je rezultirala zatvarenjem tisuća građana, napose Hrvata i Albanaca te masovnim progonima koji su kulminirali u Hrvatskoj 1971., ne možemo ne zaključiti da je zemlja dobila nešto „umivenije“ lice te da se u mnogočemu približila demokratskim državama i načinu života u njima. Tomu je svakako pridonijela i činjenica da se zbog klizanja u recesiju i siromaštvo, dopustilo iseljenje velikog broja ljudi na tzv. „privremeni boravak u inozemstvu“ gdje su se upoznali s naprednim i modernim načinom života koji su pokušali preslikati u Hrvatsku. Ipak, i pored stanovite pohvale koju sam ovdje iznio, treba citirati Starčevića koji je napisao „Ja vam kažem u ime povjesnice – despocije se ne popravljaju, one popadaju“!
Umjesto sveopćeg napredtka, Jugoslavija tone u stagnaciju i siromaštvo. Već 1979. godine narodna banka Jugoslavije priređuje tajnu informaciju Predsjedništvu SFRJ i Predsjedništvu CK SKJ u kojoj između ostalog ističe: Jugoslavenski robni izvoz zahvaćen je općom stagnacijom s izuzetkom 1976. godine.. ….. volumen izvoza u osnovi stagnira i td., cijela informacija je u deprimirajućem tonu. U knjizi „Tito – strogo povjerljivo“ u kojoj su autori Pero Simić i Zvonimir Despot sakupili i objavili tajne dokumente, prvenstveno s predsjedništva SFRJ i SKJ bezbroj je ovakvih dokumenata. Citirao sa djelimice samo jedan koji najbolje govori kamo se država i njezino gospodarstvo kreću. Ubrzo će pomanjkati benzina (poznata akcija par – nepar, a gorivo će se kao i odmah nakon rata prodavati na točkice) , neće u trgovinama biti kave, za jedno mlijeko čekat će se u dugim redovima, a od stanovništva su „pokupljene“ devize na način da su otvorene trgovine u kojima se mogla kupiti razna tehnička roba samo za strana sredstva plaćanja. Inflacija je krenula galopom.
Supruga mi je ukazala na jednu prispodobu. U Domovinskom ratu ustrojene su mnoge postrojbe Hrvatske vojske, između ostalih i gardijske brigade. Jedna od njih, deveta sudjelovala je u mnogobrojnim akcijama diljem zemlje, a napose se istaknula u „Oluji“. Njezin zapovjednik general Ivan Korade koji je u ratu izgubio ruku, skupa s zapovjedniokom 4. gardijske brigade generalom Krstičevićem i ostalim časnicima podigao je hrvatski stijeg na kninskoj tvrđavi. Za ratne zasluge dobio je osam odlikovanja. Nakon rata počeo se neprimjereno ponašati, a takvo ponašanje rezultiralo je ubojstvom nekolicine ljudi. Na koncu je i sam stradao. Predsjednik Republike oduzeo mu je sedam odlikovanja. Hoće li komu u Varaždinu pasti na um da neku od ulica u tom gradu imenuje njegovim imenom? Svakako ne!
Vratimo se postavljenu pitanju. Trg maršala Tita, Da ili ne? Mislim da sam kroz ovih nekoliko stranica na to pitanje dao odgovor. Ipak, treba dati rekapitulaciju iznijetog.
Treba priznati da je Komunistička partija pod njegovim vodstvom, dotle mala i skoro beznačajna politička snaga, pozvala narode Jugoslavije na ustanak i da je u nekim krajevima odaziv bio masovan. Jugoslavenska vlast u kojoj su prevagu imali komunisti vratila je dijelove zemlje koje su starojugoslavenske i NDHaške vlasti predali drugima, a napose Talijanima. Nakon otpora Staljinu koji ga je htjeo smijeniti donekle je „otvorio“ vrata zapadnom utjecaju.
S druge pak strane NOV i POJ smišljeno i ciljano izvršila je mnoge zločine koji su od početka bile planirani i koji su imali za cilj obračun s „klasnim“ neprijateljem, bez obzira jesu li žrtve pristajale uz ustašku vlast ili ne. Najrječitiji primjer je Daksa, a takvih primjera imate koliko hoćete. A ponekad se radilo samo o najobičnijoj pljački.
Da me se ne bi prozivalo da sam ovim tekstom pristao na ovu ili onu stranu, treba priznati da su zločini pravljeni i iz puke osvete, napose u Hrvatskoj nakon Jasenovca, Stare Gradiške i sličnih gubilišta na kojima se ustaška vlast bestijalno obračunavala sa stvarnim i izmišljenim neprijateljima.
Iako je premijeru Velike Britanije i Sjeverne Irske obećao da neće uvoditi komunističku vlast, na obećanje je odmah zaboravio čim su se za njim zatvorila vrata.
Na višestranačkim izborima krivotvoreni su rezultati jer je bilo očito da bi i pored „ćorave žare“ u Srbiji pobijedili demokrati Milana Grola, a u Hrvatskoj HSS. Ruski poučak kada su boljševici na izborima hametice poraženi, u Jugoslaviji se nije smio ponoviti.
Na Hrvatskoj i nekim drugim televizijama zagovara se kompromis na način da se ime Trg maršala Tita promjeni, a da se Josipu Brozu dade neka ulica ili trg u nekom drugom dijelu grada Zagreba, svakako dalje od centra. Mislim da ni jedna ni druga strana na taj kompromis ne bi pristala.
Hrvatska je u Domovinskom ratu ostvarila sve ono čemu je Josip Broz bio najveća brana. On je zaboravio na činjenicu da je Sava uvijek tekla nizvodno, a teče i danas. Pa ipak, san milijuna hrvatskih ljudi se i pred toga ostvario. Hrvatska je stekla samostalnost i postala je članicom najznačajnijeg europskog razreda – Europske unije.
Rušenjem Berlinskog zida cijela Europa je ušla u moderno doba. Sada možemo samo žaliti za milijunskim žrtvama koje su položene za jednu lošu i propalu ideju i koja je kao otkosom kose prošla Jugoslavijom i u kojoj je ubrala krvavu žetvu.
Dakako da su isto tako milijuni ljudi vjerovali u ideju jednakosti i bratstva među ljudima i narodima. Neki u to vjeruju još i danas. Nažalost, u istrebljenju koje nam su nametnula dva totalitarna sustava poginulo je nekoliko milijuna, u pravilu, nedužnih ljudi.
Danas, kada se Republika Hrvatska vratila u uljudbeni dio naroda i država svijeta, sve ono što se događalo desetljećima „krvavog“ dvadesetog stoljeća i za što su svoje živote položili milijuni nedužnih ljudi, treba ostaviti povjesničarima koji će rasvijetliti to mračno i krvavo doba u kojem su u „borbi za boljeg čovjeka“ stradavali nedužni ljudi. Sve totalizme, prvenstveno fašizam i komunizam kao i sve njihove inačice treba ostaviti iza nas. Imenima njihovih vođa, bez obzira na stanovite zasluge koje objektivno imaju ne treba „častiti“ ulice i trgove. A da je tomu tako, potvrdit ćemo jednim primjerom. Na sadašnji Trg maršala Tita izlazi ulica Andrije Hebranga. Sampienti sat.
Piše: Neven Vicić