Svaki put kada pročitam neki odlomak iz evanđelja, čini mi se da to Isus meni govori. Imaš pravo. Isus upravo tebi govori. On nikoga ne isključuje iz svoje milosti koju nam neprestano pruža na razne načine.
I kad nam je najteže, kad mislimo da smo izgubljeni, shrvani od umora, kad očaj pokuca na naša vrata, tamo negdje u kutu našeg srca čujemo njegov topli, brižni šapat, koji nas ispunja radošću- optimizmom: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“. (Mt.11.28).
O kako se razveselimo kada nakon duga hoda umornih nogu naiđemo na klupu gdje možemo malko predahnuti, sjesti, zastati, odmoriti se, i nastaviti obnovljenom snagom put k cilju. Koje sve riječi zahvalnosti i blagoslova upućujemo onome koji je upravo tu klupu postavio.
O kolika nas radost obuze kad sretnemo prijatelja, koji nas radosno poziva k sebi. Znam da si umoran. Dugo si putovao. Idemo malo kod mene. Tu blizu stanujem, zar si zaboravio. Osvježi se, okrijepi, malko ćeš pregristi- uvijek se kod kuće nešto nađe, pa ćeš lakše nastaviti put.
„Maleni“ postaju veliki oslanjajući se na velikoga Boga
O kolika je radost imati prijatelja gdje god te put dovede. Život je putovanje na kojem nije uvijek ugodno, nije kako bi mi htjeli, kako smo planirali. Čekaju nas ugodni i neugodni trenutci koje želimo s nekim podijeliti, ali se često osjećamo osamljeni.
Ljudi gube osjećaj za tuđe sudbine. Ne znaju se radovati tuđim uspjesima, a još manje su spremni biti „rame za plakanje“ te pružiti pomoć rječju i djelom.
Govor o takovom stanju nije razočaranje u ljude, već otkriće neograničene božanske brige za nas na putu k vječnoj sreći.
Koliko su nas puta iznevjerila naša očekivanja. Razočarali nas ponajbolji „prijatelji“, a ugodno iznenadili oni od kojih bi najmanje očekivali.
Mudraci – mudrijaši sve shvaćaju po svoju, a jednostavni – neuki prihvaćaju što im prijatelj govori, imajući u njega povjerenja.
Tako je bilo i s Isusom, koji reče: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“. (Mt.11.25).
Mudraci doprinose boljitku čovječanstva, a mudrijaši sve pobrkaju.
„Nema te ludosti koju nije branio neki filozof“, rekoše stari Latini.
Ako netko gledajući rijeku razmišlja koliko bi ta voda mogla pokrenuti mlinova – on je fizičar. Tko proučava koliko u toj vodi ima vodika, kisika i drugih elemenata, onda je on kemičar. Ako pak pita ima li vode u ovoj rijeci, da li smo sigurni da ona uopće postoji i da li je to rijeka- to je filozof. Netko će na to odgovoriti: Nije to filozof, nego budala.
Mudri obično ne žele vidjeti što vide, već što žele vidjeti. Naprotiv „maleni“ – obični skromni ljudi, svjesni svojih ograničenosti i mogućnosti, ljudi neizopačena srca i života najbolje vide i najlakše nađu Boga i prihvate istinu. Ti Isusu bijahu najdraži.
„Učite od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt. 11.29).
„Maleni“ postaju veliki oslanjajući se na velikog Boga.
Svi – i „maleni“ i „veliki“, svi su opterećeni, svi su umorni, sve ih Gospodin poziva da mu se približe kako bi im teret olakšao.
Isusov poziv upućen je svima
„Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti“ (Mt.11.28). Isusov poziv je jasno upućen svima.
Teret je često nepodnošljiv, zadaci nerješivi. Čovjek traži snagu, pomoć, olakšanje. Teška je samoća- osamljenost. Čovjek traži oslonac, utjehu, razumijevanje.
Nikada ne zaboravi, pogotovo u tim trenutcima Isusovu poruku: „Dođite k meni svi“ …
Zove te da ti olakša teret, da te pridigne klonula, pokaže put u zbunjenosti, izrazi zahvalnost za učinjena dobra. Sve će ti to donijeti samopoštovanje i biti poticaj za nove uspjehe. On ne traži ništa od tebe. On hoće tebe blizu sebe, kako bi se ti u svojoj poniznosti osjećao sigurniji, čvršći, odlučniji ustrajati na Kristovu putu.
Najveća je patnja biti sam, trpjeti sam ne znajući zašto trpiš. Ne može te razumjeti onaj koji nije trpio poput tebe. Prisjeti se tada da je Isus trpio prije tebe, i da ti je najbolji prijatelj koji će te ne samo razumjeti, već i pružiti obilatu pomoć. Naš Bog nas vječno poziva da u njemu i kod njega nađemo „pokoj svojim dušama“.
Ima ih koji radije pokušavaju sve riješiti bez njega, sve nositi bez njega. Rijetko idu k njemu. Zato im je život previše gorak, teret odviše težak.
Znaj, ima rana koje liječi samo njegova ruka, tereta što ga može nositi samo on i mi….. Dođimo k njemu….. On je okrepa, on je snaga.
Čovjeku stan, hrana, odjeća i zrak nisu dovoljni da ga učine sretnim i zadovoljnim.
Bog je tako stvorio ljude da jedni drugima mogu donijeti dio životne sreće. To su braća i sestre, roditelji, prijatelji, koji mogu u uzajamnoj ljubavi pružiti radost u životu.
Sva se ta ljubav mora naslanjati na Boga i njegov blagoslov. Bez tog temelja svaka zemaljska ljubav se može izokrenuti u gorko razočaranje, izdaju, svađu, tugu, ranu na srcu, tragediju….
Sva materijalna dobra ne mogu nadoknaditi razorenu ljudsku toplinu.
Ljudsko razumijevanje je često jadno, škrto i kratkotrajno. Ljudsko srce može razumijeti, utješiti samo Bog, i nemirno je dok ne otpočine u njemu.
On, koji je poviknuo:“ Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio“? (Mt.27.46), ima razumijevanja za tebe, zato ti poručuje: „Dođite k meni….. i ja ću vas odmoriti“. (Mt.11.28).
Nemoj se oglušiti na taj poziv!