Cijela naša povijest je beskrajna rijeka, kojoj se ne vidi ni izvor ni ušće, a tako uporno teče, upravljajući češće s nama, nego mi s njom. Naš svijet o kojem govorimo, sve što smo počinjali i stvarali u našem prostoru i vremenu, predavali smo ga povijesnoj rijeci kao životni okvir svoga povijesnog postojanja.
Naš svijet se, očito, nije više bitno, je li on naše čedo ili čedo povijesti, razvijao se i rastao s vremenom i s nama do današnjih dana.
Da, narod je uvijek bio u pitanju. Povijest mu je postala maćeha, u neku ruku posestrima krute sudbine, nije ga nikad štedjela. Na grobovima su nicala carstva, sistemi i ideologije. Revolucije su i svoje vlastite sinove gutale. Svijet se sa svojim sustavima pošto poto organizira i čuva, dakako, uz cijenu ljudskih težnji i života.
Teško bi se moglo kazati da je neko povijesno razdoblje imalo i ostvarilo svoju svijest o narodu, kao najvećoj vrijednosti.
Ostvariti i očuvati svoju samosvijest kroz četrnaeststoljetnu povijest čudo je Onostrane suštine i Božji dar jednom napaćenom narodu, koji je bio doveden na prag biološkog nestanka.
Nismo mi, konačno, prvi narod, koji se nakon dugih vremena borbe za slobodu, prošao kroz jedan dramatičan period. Prije bismo mogli reći, da se ubrajamo među posljednje narode te vrste i zbog toga moramo snositi posljedice hipokritskih zgražanja, u pozadini kojih ključaju bestijalni politički računi, koji bi htjeli, da se mi počmemo toliko zgražati da zamrzimo svoju ideju: IZGUBIMO VJERU U SVOJU SLOBODU; DA ZAMRZIMO I POPLJUJEMO SAMI SEBE, DA PRIZNAMO, prema tome, NA VLASTITU MRŽNJU, PRAVO SVIMA, da nas; UPRAVLJAJU KUD HOĆE I KAMO HOĆE!
Svojim najrigidnijim polazištima, vrlo su sklona i najtežim osporavanjima hrvatske državnosti. Neke stranke i politike, koje nasilno nameću građansku političku paradigmu narodu, koji još nije izgradio svoj nacionalni i državotvorni identitet, nije izbor za Hrvatsku. U SDP-u mora, konačno, pasti s pameti, kada će postati. hrvatska nacionalna i politička stranka. Bez toga, ona nikada neće postati ljevica. Ako nema uporišta u dubokim identitetskim obilježjima velike većine hrvatskog naroda, ne mogu biti ni ljevica ni desnica. Zbog toga pravi izbor tek postoji.
Antifašizam kao negacija, nikada, niti u jednom društvu, izuzev u revolucionarnim etapama i događajima, koje su označavale povijesne i društvene prevrate, nije mogla biti izvršena ideja i platforma izgradnje. Negacija je uvijek polazište rušenja neprijateljstva, produkcija neprijatelja, a ne dijalog, stvaranje i tolerancija.
Mnogi su naši sunarodnjaci svojim djelima i postupcima zadužili Hrvatsku, iako ih ona, u pravilu, nikada nije razumjela, niti im je vratila i mali dio zanosa, s kojima su Hrvatsku doživljavali, željeli, sanjali i gradili. Nema tu pravednosti. Takva su vremena, takvi su ljudi u konačnici, pa svaka žrtva OSTAJE SAMO NJIMA, a njihova djela SAMO NAMA. Osim slobodne i samostalne hrvatske države, ništa drugo nisu ni tražili!
DOBILI SMO JE NA SLAVU I PONOS HRVATSKOM NARODU! .
Čovjek Hrvat, ne bi bio ljudsko biće, a Hrvat povijesno biće, kada ne bi neprestalno osjećali težnju za slobodom i boljim životom svoga naroda. To je urođena težnja , koja je stoljećima ugušivana i gažena. Stoljeća slažu želje i težnje, sve što je gledao hrvatski čovjek, osjećao i doživljavao.
U povijesnoj varijanti hrvatske države, kao ideju slobode, ti dani, te godine, ta stoljeća eksplodiraju, naslage su našle otvor slobode, lava je potekla i zacrvenila se.
Tog povijesnog 25. lipnja 1991. godine, čiju obljetnicu slavimo do koji dan, parafrazirao bih A. G. Matošu: NISMO ZADNJI ROBOVI BEZ VLASTI, OSUĐENI PASTI I PROPASTI BEZ ČASTI”.
Dr. Filip Šalinović