Neki događaji, doživljaji, neki govori koje smo slušali duboko su se usjekli u naše pamćenje. Posljednji susret, razgovor s voljenom osobom prije njene smrti teško zaboravljamo.
„Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime poučavat će Vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“. (Iv.14.26). Riječi su to našeg Gospodina za stolom Posljednje večere. To su riječi ohrabrenja apostolima koji su bili iznenađeni razvojem događaja i gotovo izgubljeni u beznađu.
Duh Božji proteže se kroz povijest
Isus im najavljuje svoju skoru nasilnu smrt. To je za njih bio „grom iz vedra neba“. Tko to može shvatiti, prihvatiti, odobriti? Zašto Isus koji je činio velebna djela takva što dopušta? Teško, zaista je teško razumjeti Božju logiku!
Poslat ću vam Duha Svetoga, Tješitelja, Branitelja, Duha Mudrosti i Razuma, Savjete, Jakosti i Znanja, Pobožnosti i Straha Božjega.
Velika su to obećanja , preveliki darovi, ali gdje si ti, Isuse, na tebe smo navikli?
Isus svoje obećanje ispunja, za razliku od nas ljudi koji znaju kazati: Ja rekao, ja poreko. Zaboravljaju oni govor svojih predaka koji su im poručili: Ljudi se vežu za riječi, a volovi za rogove.
Pedeset dana poslije Isusova uskrsnuća ostvarilo se obećano. „Isus se sastaje sa svojim učenicima ponovo im reče: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (Iv.20.21).
Isusove su riječi bile nedvosmislene. Uputio im je jasnu poruku, zapovijed. Dužni su pod cijenu života prenositi radosnu vijest spasenja. I dvanaest priprostih ribibara razići će se svijetom da ga obogate Bogom , Duhom Istine i Ljubavi.
Duh Božji koji prosvjetljuje, oplemenjuje čovjeka proteže se kroz povijest. Dobro je i do naših dana, a svoje će djelovanje nastviti do konca svijeta.
Posebno podsjećanje na to Božje djelovanje je podjela svete krizme po našim župama.
Govorimo o duhu Božjem koji zahvaća čovjeka. S pravom se pitamo gledajući zbivanja oko nas i u svijetu, gdje je nesto taj Božji duh? Što je s životom krštenika, krizmanika?
Kaže se da u odgoju djece glavnu ulogu imaju roditelji. S time se možemo složiti. No, pojedine društvene skupine imaju posebna pravila za svoje članove. Zar majka crkva nema svoja pravila, koja joj je odradio sam Gospodin svojim jasnim porukama?
Čuju se glasne žalopojke koja do nas dopiru sa sviju strana: Nema karzmitika u crkvi nakon krizme. Ni u životu se ne mogu prepoznati! Čudimo se poput farizeja. Za sve su krivi crkveni oci, biskupi i svećenici, koji mimo svojih ovlasti mijenjaju uvjete pripadnosti i članstva.
Crkva je Božja a ne ljudska zajednica
Crkva je naime Božja, a ne ljudska ustanova. Tu važe Božja pravila, koja su službenici Crkve „razvodnili“, pa „člansku iskaznicu“ dijele olako, po onu bolje da nas je više, jer ako ga mi ne prihvatimo otići će on drugima. Koje koristi nekom sportskom društvu od velikog broja nekvalitetnih članova? Uzimamo primjer nekog nogometnog kluba.
Čemu zatvarati oči pred činjenicom da krizmanici na sam dan podjele sv. Krizme organiziraju susrete gdje alkohol, duhan, a nerijetko i droga diktira raspoloženje koje završava razuzdanim ponašanjem koje ostavlja trajne posljedice. Zar je to plod duhova?
Takova mladež nije na ponos, već na sramotu. Zar je to budućnost jednog naroda?
Vjerske pouke se malo i slabo održavaju. Rekli smo da je uvjete za članstvo izrekao sam Gospodin. Odakle nekom hrabrost mjenjati ih i tako „razvodniti pravo vino“ kakvo čudo onda da u život odlaze neodgovorne osobe koje ne znaju cijeniti prave vrijednosti, za koje se isplati žrtvovati te više vode računa da udovolje ljudima nego Bogu.
Ne možeš malenom, još nezrelom djetetu povjeriti zlatni lančić, dragulj, biser, dijamant, koji nije niti može biti svjestan njegove vrijednosti.
Nije lako biti kršćanin, čovjek pun ljubavi prema Bogu, samom sebi i svemu što ga okružuje spreman žrtvovati se za ideale, dom, domovinu, čast za Boga.
„Ne dajte svetinje psima, niti svoga biserja bacajte pred svinje“. (Mt.7.6.) Kako službenik Crkve može zaboraviti te Kristove rječi? Zar nam nije cilj karakterna, moralna, odgovorna osoba? Ne može svatko tko želi biti član neke udruge, vršiti određene funkcije. Potrebno je ispuniti određene uvjete, toretski i praktično.
Imajući to u vidu ne može se nekoga prepustiti svetoj krizmi, kumstvu samo zato što je kršten i što on to traži. Kako se može dozvoliti nekome da kumuje kod krštenja i kod sv. Krizme, tko svoju djecu ne odgaja vjerski, ne šalje ih na vjeronauk, a ni na svetu misu. Kako će dotični pozitivno djelovati na svoje kumče? Kako se nekoga može prepustiti sakramentu sv. Krizme, koji je izbjegavao „trening,- svetu misu i vjeronauk“, te se još nedolično ponašao, a i ne mari za župne aktivnosti poput caritasa? Kako?
Zar nas ne zabrinjava činjenica da je ogromna većina našeg naroda, krštena, a da živi nekršćanski?
„Tko se odreče mene pred ljudima…“
Zaboravilo se na neke Isusove poruke:“Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem koji je na nebesima.“ (Mt.10.33). Zar donošenje protubožnjih zakona nije odricanje od samog Boga?
„Ne možete služiti Bogu i bogatsvu“ (Mt.6.24). zar nismo svjedoci koliko je rašireno mito i korupcija, te bogaćenje na račun drugoga.
„Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ (Mt.7.7.). Kakva je naša molitva? Koliko smo joj posvetili pažnje kod pripravnika za sakramente? „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt.7.21). Djela, djela se traže. Kakva su nam djela?
Eto nam uvjeta pripadnosti, ponosa i spasa. Kako Duh Sveti može biti gost, podstanar u onome što je njegovo? Kako Duh Sveti može biti gost, podstanar, u onome što u njegovo? Zaboravljamo da nismo vlasnici, već upravitelji dobara. Zar boga izjednačavamo s zemaljskim prijateljima, pa ga zovemo u goste kad nam se prohtije, ili kad nam zatreba? Zar smo tako slabo poučeni u vjeri? Ako je tako, upitajmo se tko je za to odgovoran?
Sve je na učiteljima koji daju prolaznu ocjenu nepripreljenima. Bog ne dolazi k nama kao gost. On dolazi u svoje, a možda već dugo ne navraća jer smo srce pretvorili u štalu, po čemu zaključuje da ga ne očekujemo, te čeka našu spremnost.
Pripremi se. Očisti srce da ga primiš, te te obogati. Ne stoj skrštenih ruku očekujući Božje čudo, koje se zbog tvoje neodgovornosti neće dogoditi.