Kad se opraštamo rastajući se od prijatelja koji odlazi u „daleku zemlju“, pitajući se kako ćemo mi sada sami bez njega, on nas tješi riječima: Idem ja, javit ću vam se. Čut ćemo se. Vratit ću se.
Isus postupa slično opraštajući se od apostola. Tješi ih obećanjem: “Neću vas ostaviti kao siročad, doći ću k vama“. (Iv.14.18).
Isuse, gdje si ti, zar ne vidiš da se strašne stvari događaju počevši od prvih progona kršćana, pa sve do danas? Ne zamjeri nam. Pitamo te kao djeca.
„Povjereni zadatak ne nadilazi vaše sposobnosti“
Ali ti si tu. Zašto dopuštaš sve to? Čujem tvoj odgovor: Ja vas jako cijenim i poštujem. Obdario sam vas razumom, snagom i slobodom povjerivši vam zadatak – moja slava i vaš spas. Stadoh i promislim – pa da, to je tako. Ne zamjeri mi na pitanju, Isuse.
Kad bi majka sve radila umjesto svog djeteta, pravila bi ga invalidom, nespretnim, nesposobnim za samostalan život.
Nisam vam povjerio zadatak koji nadilazi vaše sposobnosti. Lijenost, neodlučnost, pomanjkanje samopouzdanja sprječava ostvarenje zadatka.
Znam, Isuse, kad si slao svoje učenike po svijetu rekao si im da će doživjeti tjeskobu, progonit će vas lažno vas optužujući, ali Crkva će stajati na Stijeni na koju će se neprestano dizati valovi udarajući je sa svih strana.
Punio si ribarske mreže kad se to najmanje moglo očekivati, što i danas činiš širom svijeta obogaćujući Crkvu novim članovima.
Zaljubljenici u knjige često citiraju poznate i priznate ličnosti koji govore o kompleksnosti svega što nas okružuje, i to nas nekako utvrđuje u našim vjerskim stavovima.
Da bi se došlo do spoznaje Boga nisu potrebne „visoke škole“ koje nas često izluđuju svojim teorijama.
Zamislite pastira koji sjedi na stijeni pun radosti i vedrine frulicom u usnama, pogledom na svoje stado, pogledom koji leti u daljinu, u visinu, čije srce pjeva hvalospjev „onome gore“ razmišljajući: Moje stado o meni ovisi, o mojoj brizi. Ne smijem ga ni za tren ostaviti sama. O kako je velik onaj koji bdije nad svim što je pod „kapom nebeskom“? ne piše pastir knjige, znanstvene članke, doktorske dizertacije, filozofska nadmudrivanja – možda je i nepismen. Ali on „zna“ – vjeruje u Njega, Stvoritelja, Uzdržavatelja, koji šalje kišu i polja mu rosi, da obilat plod donosi. Tog pastira nitko ne citira, a Platona- velikog filozofa često, koji nam reče da je Bog najveća dobrota – ljubav.
Pastir vjeruje u Pastira, koji razlučuje dan od noći, koji upravlja bezbrojnim zvijezdama koje svjetlucaju na noćnom nebu. Tamo, tamo negdje u beskonačnosti, u vječnosti čeka Dobar Pastir nas pozemljare.
Sve što se čini plod je ljubavi. Sve što čovjek gradi, radi, sadi, čini to jer voli. Ono što se ne voli rado bi se rušilo, ne gradilo. Graditi – izgrađivati, braniti se želi ono što se voli. I divimo se nekim zdanjima – divimo se graditelju.
Sretoh na rivi dva umirovljenika. O moj velečasni, teško ti je biti sam. Kupio sam jednog kanarinca – lijep je, krasno pjeva, ali ja s njime ne mogu razgovarati. Volim ga. Vidim da mi se raduje, ali to nije ono što meni treba, što bi ja htio. Kako tek Bog nas voli. Imamo mnogo načina da mu kažemo kako i koliko i mi volimo njega, ali se rijetko toga sjetimo, zato smo „žedni ljubavi“! Tako vam je to, moj don Petre! Slušam i mislim kako je svaki komentar suvišan.
Ljubav i zahvalnost pokazuju se djelima
Ne zaboravi da je Isus ljubio nas prije nego mi njega, i time je zaslužio našu ljubav koja je znak zahvalnosti za sve što nam je učinio. A što nam je to učinio? Sve što imamo od njega je. Kada to shvatiš bit će ti radost činiti dobro.
„Ljubav pokreće sunce, mjesec i zvijezde“ (Dante).
Zar da ti na tu spoznaju ostaneš hladan?
Istinska ljubav je posvemašno – nesebično darivanje.
Majčin primjer na zemlji nam to na najbolji način svjedoči. Nema ona radnog vremena, a ni posla kojeg ne može obaviti, niti izdaje račune.
To je slika Božje ljubavi koja nas obdaruje i koja nam se daruje. „U vjeri živim u Sina Božjega, koji me ljubio i predao samoga sebe za mene“. (Gal.2.20), poručuje nam apostol Pavao.
Uzalud dijete govori: Mama ja te volim, mama ja te volim, ako ju ne želi poslušati. Svaka njena zapovijed – želja, njemu je velik teret, kojeg često preko volje izvršava. Ljubav i zahvalnost se pokazuje djelima.
„Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“ (Iv.14.15). Ako nemamo te ljubavi Božje u sebi, teško će nas svi represivni zakoni prisiliti na red i rad. Samo ljubav svijet pokreće.
Dobro dijete kad izvrši ono što majka od njega traži, pita ju da li još nešto treba.
Nikada dovoljno ne možemo odgovoriti na Božju ljubav. „Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.“ (Iv.14.21).
Dobra djeca slušaju roditelje, ne zato što u ruci drže batinu, nego ljubav u srcu.
Kolika je tek Božja ljubav. Nemoj ju iznevjeriti.