„Ovo je znak ljubavi i pažnje prema svima koji su prije nas kročili na put prema Spasitelju svijeta“. Ovim se riječima legendarni župnik u mirovini don Petar Mikić obratio prisutnima, nakon što su njegovom zaslugom s obje strane križa na gradskome groblju Laniština postavljeni brončani kipovi anđela, teški po 250 kilograma. To je još jedan don Petrov dar Pločama, a tijekom svečanosti nije propustio priliku nazočne pozvati da se potrude svaki dan biti bolji ljudi, kako bi, kada za to dođe vrijeme, što spremniji stali pred Gospodina.
[Best_Wordpress_Gallery id=”138″ gal_title=”170519don petar andjeli”]
Anđele je modelirao Matteo Imsan u umjetničkoj radionici Ferdinand Stuflesser 1875 u talijanskome Ortiseiu. Za prvu fazu izvedbe korišten je poliester, koji je naknadno modeliran plastelinom kako bi se postigao najbolji mogući rezultat umjetničkog izričaja. Ljevanje u bronci obavljeno je antiknom metodom izgubljenog voska u ljevaonici Deguidi u Veroni. Tako je dobijeno unikatno umjetničko djelo visoke kvaitete, patinirano bojom staroga zlata. Dovoz i montažu obavili su Cristina i Angiolino, zaposlenici ljevaonice, koji su u Ploče stigli u pratnji menadžerice Narcise Dušević. Inače, tvrtka Ferdinand Stuflesser 1875 je umjetnička radionica s najdužom tradicijom i najvećim brojem godina iskustva u Val Gardeni (Italija) za izradu nove sakralne opreme i restauriranja, te ujedno glavni dobavljač Vatikana. Sve zamisli i arhitektonske projekte pretvaraju u stvarnost već 142 godine.
Don Petar nije krio zadovoljstvo kada su anđeli postavljeni.
„Čovjek je stvoren iz ljubavi. Živi za ljubav i od ljubavi. Ljubav se daruje. Ukoliko si ju oživotvorio, ispunio si smisao svoga postojanja. Ljubav ne pozna granice. Ako nisi sve dao, ništa nis dao… „Toliko ih je ljubio – do kraja ih je ljubio – do križa“.
Današnjem čovjeku nedostaje smisao za drugoga –društvo – sredinu u kojoj živi. Previše je egocentričan. Misli samo na sebe. Postaje narcisoidan – egoist. Ručak koji si pojeo može te povesti samo u kupatilo, a ručak koji si dao drugome usmjerava te na put vječne sreće. Imajući to na pameti nikad se nemoj umoriti čineći dobro. Neka poput sunca što se u zoru rađa tvoja ljubav ne pozna zalaza.
Čovjek bi, što je prirodno, trebao imati svoj dom – kuću i urediti je za život dostojan čovjeka. Budući da je čovjek religiozno biće, trebao bi se pobrinuti za dom molitve – crkvu, gdje će slaviti Svevišnjega iskazujući mu hvalu za dar života. Upitaj se kakova je tvoja briga za „dom Gospodnji“? Koliko u njemu boraviš?
Postoji još jedno mjesto našeg boravka-počivališta. To su groblja. Tu ćemo se najduže zadržati čekajući zoru uskrsnuća. Na groblju „moramo doći k sebi“ i shvatiti da čovjek odlazeći s ovog svijeta ništa sobom ne nosi već skrštene bijele ruke i pravedna djela svoja. Anđeli su duhovna bića koja po svu vječnost slave Boga kličući: Svet, svet, svet Gospodin Bog Sabaot! Zato su oni postavljeni tu na našemu groblju, kako bi nas podsjećali da sve što nas okružuje samim svojim postojanjem odaje slavu Bogu. Ti čovječe koji si jedini stanovnik zemlje obdaren razumom moraš se truditi da život provedeš „u društvu s Gospodinom“, pa ćeš se nakon zalaska zemaljskog života pridružiti anđeoskom zboru.
Kome je više dano, od njega će se više i tražiti. Hvala ti Gospode, na svim darovima. Znam – Sve što dobro imali smo – To od tebe primili smo – Na svakom ti hvala daru – Svih dobara Gospodaru!
Mrtav si kad prestaneš činiti dobro. Ovo je moj mali doprinos voljenom gradu i poticaj i tebi, kako bi se i ti potrudio malo više misliti na drugoga, a i na svoju vremenitu sreću, koja se zaslužuje djelovanjem u vremenu.
O, „gdje bi nam bio kraj“, kad bi svatko radio ono čime ga je Bog odbario!?
Ti se potrudi. Sigurno će još netko poći tvojim putem. Znaj – jedna duša je vrijedna krvi Kristove. Nemoj da bude ona za tebe, a i za tvog suputnika uzalud prolivena.
Nije ti poznata duljina „radnog vremena“, zato ga ne gubi, jer ako vrijeme gubiš sad, tko zna hoćešli ga imati zadnji čas“, istaknuo je don Petar.