Kad se oblaci nadviju i sunce prekriju, a oluja se digne, te vjetar uzvitla prašinu, zavlada tama. Začuju se tada beznadni uzdasi: Mračno je ko u grobu, što ga još većim čini marama na licu s kojom smo se zaklonili od prašine koju vjetar podiže.
Neugodan je mrak koji priječi našim očima da razaznajemo okolinu i sigunim korakom idemo k cilju.
Mnogo je teži, opasniji, sudbonosniji mrak koji ispuni čovjekovu nutrinu kad ga obuze beznađe, kad ne vidi smisao svojih postupaka, kad ostaje slijep kod zdravih očiju, jer ne prihvaća stvarnost koja ga okružuje, ni riječi sugovornika mu ništa ne znače, budući da se razikuju od njegova pogleda na stvarnost. On gleda, a neće da vidi, čuje, a ne želi poslušati. Argumente, dokaze ne prihvaća, jer nisu u skladu s njegovim pogledom na svijet. Ta tama, taj mrak je neshvatljiv, neizliječiv iz jednostavnog razloga što oni ne žele progledati.
Onaj prirodni mrak se nadvlada strpljivošću – svanut će zora, nestat će oblaci i sunce će zasjati, ali ovaj unutarnji mrak dugo traje.
Životu nije mjesto u raspadajućem grobu
Evanđelje nam bilježi: „Od šeste ure nasta tama po svoj zemlji – do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: „Eli, Eli, lema sabahtani?“. To će reći: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt.27.45-46). Isus opet povika iza glasa i ispusti duh. (Mt.27.50).
Ta noć je za židovske poglavare bila noć zlobne radosti i slavlja što su se konačno riješili neželjenog protivnika. Ta noć je za njih bila noć veselja jer su konačno „ušutkali“ Isusa. Mislili oni kad je Isus u grobu, s njime je gotovo i njihovo djelo.
Noć je to razočaranja za Isusove simpatizere – noć straha i beznađa.
Na grobu „poraženog“ stoji rimska straža. Taj suludi čin isposlovali su kod Pilata, jer je onaj varalica za života govorio da če uskrsnuti iz groba.
O kako daleko ide ljudska mržnja i zaslijepljenost? Kod groba čovjeka čija je smrt nepobitno utvrđena vojničkim kopljem, postavljena je straža, koja je trebala spriječiti da ne ustane iz groba.
Ako su smatrali da je Isus samo čovjek i varalica, a ne Bog, čega su se bojali? Ako je Isus zaista Bog, onda je besmislena svaka straža, jer rimska koplja, ni grobni kamen, ni pečati nisu u stanju spriječiti njegovo uskrsnuće.
„Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova“, (Iv.20.8.). Vidio je Ivan skupa s Šimunom Petrom povoje gdje leže, i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednom mjestu (Iv.20.6.).
Anđeo progovori i reče ženama: „Vi se ne bojte! Znam da tražite raspetog Isusa. Nije ovdje! Uskrsnu kako reče, i eto pred vama ide u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti“. (Mt.28.5).
Uskrsnu Gospod, jer Životu nije mjesto u raspadajućem grobu i pokazao je Rimljanima i Židovima da je on pravi čovjek i svemugući Bog. Mogli su vidjeti njegov prazan grob, a i gledati ga u društvu svojih sljedbenika, koji će za to svjedočanstvo i život položiti.
Potrebno je shvatiti da se ne isplati upuštati u borbu s Bogom.
Dozvoli da te obasja Isusovo svjetlo
Uskrsni svijeća koja se blagosliva u uskrsnoj noći simbol je te pobjede uskrslog Isusa, a oganj označava plamen ljubavi, topline i svijetla koje proizlazi iz Kristova probodenog srca. Dozvoli da i tebe obasja, te se na tvom svjedočenju zagriju i druga hladna srca. Znaj, Isusa nitko ne svojata sebi. On je umro i uskrsnuo za sve.
„Ako si Sin Božji, siđi s križa pa ćemo ti vjerovati“ (Mt.27.39.42), dobacivali su Isusu Židovi.
Isus je pokazao da je Sin Božji, ali ne kad su oni htjeli, nego kad je On to htio, i kad se oni tome nisu nadali.
Mnoge ljudske veličine padoše u grob i s vremenom u zaborav. A Isusova veličina počinje kod groba s njegovim slavnim uskrsnućem i nastavlja se kroz povijest. Doprla je eto i do tebe. Koliko si mu zahvalan za taj put od betlehemske štalice, preko križa do uskrsnuća? Sve je to učinio i zbog tebe!
Shvati i prihvati da Bog ima zadnju riječ. Pobjeda je ovo svjetla nad tamom. Ne boj se mraka. Pobjeda je ovo ljubavi nad zlobom – mržnjom, pobjeda istine nad lažima, pobjeda duha nad materijom.
Krist je uskrsnuo. Ta činjenica ne ovisi o našem priznanju, već mi – naša sreća, o njenom prihvaćanju. Ona je tako golema – teško shvatljiva, rado prihvatljiva.
Prijatelju se vjeruje i kad ne razumijemo što nam se govori, pogotovo kad je ta vijest radosna. Nikoga se ne može natjerati na prijateljstvo, ono se ne postiže na silu!
Radovali su se kad je bolesne liječio i nevoljne pomagao. Kad je tužne tješio – punio ih nadom vedrije budućnosti. Kad je oživio mrtvog mladića iz Naima i Lazara iz Betanije. Vrhunac radosti moralo je biti njegovo uskrsnuće, koje je, premda najavljeno, dočekano s nevjericom. Povjerovaše prijatelji, a koji to čudo nad čudima ne prihvatiše, svrstaše se u njegove neprijatelje.
Uskrsnuli je među nama, ne vide ga naše oči, gleda ga naša vjera, on je tu gotovo opipljiv.
Ti si povjerovao. Živi po toj vjeri, s nadom u vlastito uskrsnuće, u vječni život. Tad će ti zemaljsko putovanje biti radosnije.