Svi smo se mi sreli s znancem, susjedom, prijateljem, čiji nas je igled iznenadio komentirajući: „Što si to učinio od sebe. Pogledaj na što ličiš. Što ti bi?“ Ima i primjera gdje smo pozitivno iznenađeni izgledom dotične osobe. Šminka i odjeća tu igraju veliku ulogu. Kad se šminka ukloni pokaže se realan izgled osobe. Žene se šminkaju, oblače da ljepše izgledaju. Kad se šminka ukloni ljepota nestaje.
„Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku u osamu i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost“. (Mt.17.1-2).
Kad je Isus „skinuo šminku zemaljskog“ pokaza se božanska ljepota kojoj apostoli nisu mogli odoljeti, te Petar reče Isusu: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti!“ (Mt.17.4).
„Ovo je sin moj ljubljeni. Slušajte ga“
U životu sve se mijenja: priroda, vrijeme, čovjek, društvo, ekonomsko stanje, sportski uspjesi, znanstvena dostignuća…
Postoje promjene koje nastaju mimo naše volje, koje donosi redoviti tok života, nitko ih ne može izbjeći, a i one na koje mi možemo utjecati. Za takve smo promjene odgovorni. Ako su dobre i korisne, zaslužujemo pohvalu, ako li ne, zaslužujemo prijekor.
Apostoli uz Isusa vidješe Mojsija i Iliju kako razgovaraju s njime. Poruka je to svima da ćemo vječno biti uz Isusa budemo li kroz život kročili njegovim stopama.
Prizor taj bijaše predivan. Obuze ih silna radost. Petar od ushićenja povika: „Gospodine, dobro nam je ovdje. Sagradit ćemo tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju i Iliji po jednu“. Tada se iz oblaka začuje glas: „Ovo je sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga“. (Mt.17.5).
Možda smo se nekada našli u društvu u kojem se govori: Ta ovdje se ne zna ni tko pije, ni tko plaća. Mora se znati tko zapovijeda, koga se pita, tko je odgovoran. Tko je glavni? Bez toga ćemo teško doći do uspjeha, do cilja.
Čovjek je nesavršeno biće, sklono pogreškama, te mu se u mnogim dvojbama teško opredijeliti. Tada se upitaj: „Što bi Isus učinio da je na mom mjestu?“ i donijet ćeš pravu odluku.
Rekli smo da postoje promjene koje nastaju mimo naše volje, na koje ne možemo utjecati. Kako ih prihvaćamo? Što je s promjenama na koje možemo utjecati? Da li su to promjene na bolje, ili ne dao Bog na gore? Velika je tu odgovornost, jer su posljedice vremenite, a i vječne. Davno je rečeno da je lice ogledalo duše na kojem se odražavaju trenuci radosti i sreće. Kad dijete ide na prvu pričest, krizmu, kod obiteljskih svečanosti, svima se vidi na licu odsjaj sreće. Kad student položi neki ispit, kad sretno dovršimo neki važan posao, ozari nam se lice zadovoljstvom, što se ne može, a i ne želi sakriti. Radost poslije obavljene ispovijedi, radost kad si u napasti održao svoje ljudsko dostojanstvo, radost koju si osjetio pomažući drugome, sve je to opravdano i vidljivo, na čemu ti treba čestitati.
Ako ljudska čestitka izostane, znaj Božja nagrada te čeka.
Ima promjena koje su neželjene i tužne što svjedoči žalost na licu, a i stid ako smo im uzrok. Mora ti biti teško.
Nada je snaga koja lomi sve zapreke
Ponekad se mirno i pitomo ljudsko lice izobliči zbog srdže i mržnje koja ga je obuzela. Poznata je narodna besjeda: Ne ljuti se pogrubit češ! Nemoj nikada dozvoliti da izgubiš kontrolu nad svojim postupcima i tako neugodno iznenadiš sve koji te poznaju, pa počnu komentirati tko bi se to od njega nadao.
Dužni smo među ljude unositi radost i optimizam, a ne tugu i beznađe.
Apostoli gledaju izmijenjeno lice Isusovo prekriveno blaženstvom, što ih osvoji i razveseli.
Što mi drugima donosimo, vedro ili smrknuto lice, te se čuju komentari: Bježite evo ga, ljut je ko paprika! Učini da ti se vesele, a ne da od tebe bježe.
Isusu kao da se žuri na križ. I kad je to najavio apostolima, koji su od njega očekivali sve osim križa, razočarenje je bilo golemo. Očekivali su kralja na zlatnom prijestolju sa zlatnom krunom, a ne na križu s trnovom krunom.
U tim trenucima zbunjenosti trebalo im je ohrabrenje. Zato se dogodilo Preobraženje.
Kroz povijest, pa i danas uvijek je potrebno preobraženje. Da bi ga i ti mogao doživjeti moraš biti u blizini Isusa, daleko od svakidašnje buke i brige samo za zemaljsko.
Današnje evanđelje nam je odškrinulo vrata vječnosti. Nebo se križem kupuje. Poslije bure nastaje tišina, a iza oblaka se krije plavo nebo.
„Kako mi se gadi zemlja, kad promatram nebo!“(sv.Ignacije). Što je s nama? Možda smo zasljepljeni zemljom? Trgni se i stavi sve na svoje mjesto.
Sveti Pavao piše da našu buduću sreću nitko ne može opisati, ali mi tražimo neku lažnu koja već sutra nestaje.
Na sportskim takmičenjima samo jedan pobjeđuje. Božja medalja je svakome osigurana, ali se treba boriti.
„Jahve reče Abrahamu: Idi iz zemlje svoje… u krajeve koje ću ti pokazati“ (Pos.12.1.). I nije Abraham postavljao pitanja, nije tražio razjašnjenja, krenuo je na put: Abraham se zaputi kako mu je Jahve rekao“. (posl. 12.4.).
Nosila ga jaka vjera, neugasiva nada. Kršćanin je čovjek nade koja prkosi svim iskušenjima.
Nada je snaga koja lomi sve zapreke, podnosi sve muke na putu života sve do vječnosti, besmrtnog života što ga osigura uskrsli Isus.
Ne dozvoli da te nada napusti!