Svira alarm, budim se! Moram otići na fakultet odraditi jedne konzultacije i usput bih nešto morao pitati u referadi; praksa, završni rad, prenijeti predmet, izborni predmeti – Što? Kako? Gdje? Dobro, ok, prvi korak sam napravio, ustao sam na vrijeme, nije mi bio veliki problem. Otvorim prozor i škure, vidim svanuo je savršen dan: odlično, sve je krenulo dobro, volim takav početak dana!
Dok obavljam već standardnu glupu rutinu svakog jutra, izgubim nešto vremena, još nešto malo više vremena dok popijem prvu kavu u tom danu, koja bi trebala biti turska (ali ne mora), bitno da je kava i da je kofeinska.
Izlazim iz stana, sve na vrijeme, stavljam sunčane naočale na glavu i polako prema Pravu. Dolazim na fakultet, saznajem da je profesor morao hitno izaći, vraća se za otprilike sat vremena. Nema veze, ionako nemam trenutno nikakvog pametnijeg posla, sačekat ću, otići ću u Legisa popiti još jednu kavu. Dok mi već bez naručivanja dolazi „mala kava s hladnim mlikom“, listam po mobitelu novine, čisto da okvirno vidim što se događa, iako ništa ne čitam, samo prolazim prstom po ekranu bez nekog rezona.
U tom trenutku, stol do mene sjeda jedan fino obučeni gospodin u ranim četrdesetima, svoju aktovku stavlja na stolicu, na stol stavlja ključ od auta, upaljač i kutiju cigareta. Tada sam i ja zastao, zapravo prst mi je zastao na ekranu, a krajičkom još uspavanog oka, vidio sam nešto novo na kutiji Marlbora. Da, nisam vjerovao svojim očima, poprilično sam se zagledao u tu „kancerogenu“ kutiju i vidio, ni više, a ni manje, nego sliku bijelog lijesa, a s bočne strane kao objašnjenje: „Pušenje može ubiti vaše nerođeno dijete“!
Blago rečeno, užasnuo sam se u trenutku, ali nisam se potpuno iznenadio jer sam čuo za ovu reformu koja će se provoditi u Hrvatskoj. Nisam jedino znao kada će se početi primjenjivati. Veliki broj država u Svijetu i EU prihvatio je ovu, da je nazovem metodu ili jednu od metoda, gdje će se pokušati smanjiti broj pušačkih ovisnika. Na taj način učinit ćemo naciju zdravijom i dugovječnijom, ovim postupcima pokušat ćemo zaštiti sve pasivne pušače koji su svakodnevno izloženi duhanskom dimu i otrovnim česticama, ni krivi, ni dužni!
Mislim da je suvišno govoriti o štetnosti pušenja, što je dokazano u svim segmentima raznih istraživanja, kolika je smrtnost, koliko je potaklo teških bolesti kod kraćih ili dužih ovisnika!? Sve te neoborive činjenice koje stoje visoko i čvrsto protiv, nisu uspjele istrijebiti tu lošu naviku, nažalost nisu uspjele „odgojiti“ ljudski rod. Možda je to poraz svih nas, ali najveća činjenica je ta, što proizvođači „trljaju“ ruke, već nekih 5 stoljeća i dalje će, zasigurno!
Strastvene dugogodišnje ovisnike, zaista teško je odviknuti bilo kojim mjerama, iako su brojne mjere kod mene izazvale apsolutno pozdravljanje. Počevši od poskupljenja, zabrane pušenja na javnim mjestima, zabrana odbacivanja opušaka na ulicu,zabrane prodaje mladim osobama i sve slično tome. Neke od tih mjera su zaživjele kod nas, neke su još u postupku i ubrzo će se početi primjenjivati u praksi. Pokušavati na bilo koje načine barem smanjiti broj početnih mladih ovisnika je jako dobra tendencija, zdrav pravac odgoja mladih ljudi kojima bi se trebalo ukazati na problem. Pokušavajući na taj način, pridobiti mlade koji se promišljaju, koji su u „rascjepu“ razmišljanja, ne znajući što bi htjeli, na koji način bi se mogli dokazivati, koji imaju manjak samopouzdanja, koji nisu ni svjesni eventualnog problema.
Razmišljajući o svemu tome, o toj groznoj kutiji s ogavnim fotografijama, teško se oteti dojmu loše strategije, još gore mjere koju smo preuzeli iz uvijek „pametnijeg“ Svijeta, Europe. Zar je moguće, da su svi ideali koje preuzimamo od drugih dobri ili bolji od „naših“ ideja, ako uopće imamo ideja, ili samo sve prepišemo od „boljih učenika“?
Osobno nemam ništa protiv ovisnika o pušenju, smatram da je to njihova slabost, koju bi oni rado željeli promijeniti, također i ja sam i svi ljudi imaju neke rituale na koje su slabi. Velika većina ljudi je ovisna o nečemu, o nekim navikama, sitnim, malim ili malo većim, bez kojih ne može. Nekako je to normalno, to je u ljudskoj psihologiji.
Započeo sam o svom standardnom jutarnjem ritualu, bez kojeg ne mogu, ne mogu bez kave ujutro, to je isto neka vrsta ovisnosti, koju nemam volje mijenjati. Cigaretu sam isprobao puno puta, ali srećom nisam ovisan o njoj, nemam nikakvu bliskost prema tom „užitku“!
Silom se ništa ne može postići, pogotovo kada nekoga pokušavaš naučiti što je za njega dobro, a što nije. Kada zabraniš pušačima konzumiranje duhana na javnim mjestima, ukazuješ im da je njihovo prisustvo štetno za pasivne pušače. Nadalje, kada povisiš cijenu cigareta, udariš ih po džepu i standardu pa ih na taj način barem možeš (pokušati) natjerati pušenju u manjoj količini, što bi možda moglo dovesti do prestanka pušenja u skoroj budućnosti. Međutim, stavljanjem slika mrtvaca, bolesnih osoba na kemoterapiji, djece, ljesova i raznih oštećenih organa, čista je sila nečega, kada više nemaš izbora, učinit ćeš onaj posljednji korak očaja, koji će pušači prezirati dok sa podsmjehom gledaju tu kutiju, koju će baciti isti tren u smeće, jer su svoju dnevnu dozu cigareta prebacili u metalnu futrolu.
Zašto na ovaj način ovisnike o cigaretama gledamo kao problem u društvu, pa i na ovakve sulude metode ih pokušavamo odviknuti od te loše navike i navesti ih na pravi put zdravlja?! Pa i ptice na grani znaju (zapravo uči se djecu u najnižim, razredima) i tako svaki mladi i stari pušač zna o štetnosti katrana i nikotina, ili barem otprilike zna koliko je to opasno. Zar mislimo da svakom duhanskom ovisniku nije jasno da je stres koji doživljava na poslu svakodnevno, zato što poslodavac od njega traži previše, također i to što ima problematičnog kolegu na poslu s kojim je svakodnevno u kontaktu jer bez njega, iako je problematičan ne može obavljati notorne poslovne obaveze,opasan i štetan. Zapravo, stvara se kontraefekt s ovakvim idejama!
Kontraefekt je samo logično razmišljanje. Nitko tim postupkom neće iz „dišpeta“ više pušiti, ali će svakog pušača dirnuti ovakav pristup pomoći njima i drugima oko njih, koji su možda žrtve pasivnog pušenja. Moj doživljeni stres na poslu, na fakultetu uslijed raznih životnih događaja je isto ta fotografija na kutiji cigareta. Svojim načinom života, koji može biti i nepušački, mogu doprinijeti povećanju postotka srčanih i moždanih udara u Hrvatskoj. Neosporno je ubrzanje svega toga uslijed ovisnosti o pušenju, ali je i kristalno jasno da nije ništa novo naučeno iz toga, to nije mjera, nego je samo pokušavanje na niske načine „udarati“ po ljudima, koje se samo može bolje educirati s novim metodama o načinima prestanka pušenja.
Još smo uvijek ostali na onoj klasičnoj: „Iz čista mira sam prestao pušiti, samo sam bacio punu kutiju cigareta u smeće, nikad više nisam ni pomislio na njih, tako možeš i ti!“
Augustin Markota
izvor: S4S Portal