Na ovom našem prostoru tijekom povijesti bili smo često dijeljeni i podjeljeni.
Moderni svijet i čovjek promijenili su i još uvijek mijenjaju lice zemlje. Rušilaštva i nasilja nisu još iščezla sa zamlje, iz ljudskog društva. I što je najbolnije, i tamo gdje se čini da iščezavaju, vrlo često samo se vješto maskiraju, dotično mijanjaju vanjski oblik, a u biti ostaju, kao tajna opasnost, često u suvremenijim i opasnijim oblicima. Terorizam je tipičan izraz današnjeg nasilja. Revolucije, “pranja mozga“ i tehnička mijenjanja svijesti, manipuliranja i izrabljivanja, nove su stečevine ili degenerirani oblici starih ideologija i društava, kojih se nikako ne uspijevamo osloboditi. Ratovi i borbe, na žalost, još uvijek su česte riječi i nemila stvarnost. Neki nesvjesni mehanizmi zaštite i obrane pretvaraju i suvremeni svijet, zajednice i društva, u svijet prisile i nasilja, kakvi su bili prijašnji svjetovi. Pesimisti će stoga zaključiti da se u tom pogledu ništa bitno ne mijenja ili, još gore, a to se često i govori da su suvremeni čovjek i ovo naše doba okrutniji, nego što su bili prijašnji ljudi i vremena. Neki odavno zastupaju mišljenje da opasnost za čovjeka i njegovu slobodu raste usporedo s porastom razvoja i napretka. Drži se da je današnje društvo sa svojim mehanizmima dirigiranja i prisile, u tom pogledu, ispred svih dosadašnjih društava.
Unatoč tome, stvari valja gledati i iz drugog kuta. Opasnost ropstva i modernog zarobljavanja prati danas, u svemu svijetu i velika šansa SLOBODE i OSLOBAĐANJA, humane snošljivosti, suradnje i sporazumijevanja. To pruža nove mogućnosti smirenja i pomirenja, stvara sigurniji temelj zajedničkog rasta, afirmacije čovjeka i zdravog društva. Naše su perspektive i nade okrenute u tom smjeru. Ako ga iskreno prihvatimo mogli bismo ostvariti davni san i započeti novu stranicu povijesti. Bilo bi, još uvijek, naivno tvrditi, da se u današnjem svijetu mogu ostvariti sve ljudske želje i nade; ali je očito , da je već današnji čovjek, a posebno onaj sutrašnji, bliži nego i jedan prije njega humanističkoj viziji pomirenja i stvarnog izjednačenja ljudi i naroda. Uza sva protuslovlja i propuste suvremena društva i narodi nose u sebi osnovnu općeljudsku svijest i težnju da se zbiljski provedu u djelo davne krilatice: o slozi i pomirenju. Nacionalni sukobi sve više gube na svojoj oštrini, a klasni i rasni problemi, iako još nisu riješeni, postižu svoja najbolja usmjerenja. Ovozemaljski kolač i nužni životni prostor, od temeljnih sloboda do gospodarski prilika-zajednička je baština svakog čovjeka ili, bolje, čovječanstva.
Svijet se, doista, širi i biva sve veći, ali u stvari on postaje sve manji, sve tješnji i bliži, međusobno ovisniji i solidarniji. Unatoč mehanizmima razdvajanja, postoje očito danas snažne sile adhezije i kohezije. S njima se valja okoristiti. Opća težnja zbližavanja i socijalizacije ljudskog društva pruža nove šanse zajedništvu i premošćavanju raznih barijera. Drugim riječima, kao što danas kulturna, tehnička i gospodarska doba, unatoč administrativnim granicama, predstavljaju mostove suradnje i sporazumijevanja, tako će sutra duh zajedništva ovladati pojedincima i skupinama, da će se svi, NE ODRIČUĆI SE SVOJIH POSEBNIH VREDNOTA, osjetiti ravnopravnim dijelom velike ljudske obitelji.
Pred perspektivom opće socijalizacije i sve veće društvene automatizacije, neki se zabrinuto pitaju: što će biti od pojedinaca, kojega kao sve više ta socijalizacija i automatizacija zarobljavaju, umjesto da mu korisre i služe. Kako vrijeme i preksa mijenjaju i određuju pojedine metode i kretanja, potiču naš angažman na općem procesu društvenog zbližavanja.
Kako je povijest u neprestalnom razvoju, društvo je u stalnom procesu. Svjetovi se mijenjaju i ljudi u njima, pa prema tome i ljudske shvaćanja i potrebe. Stvarnost nije i ne može biti idealna. Povijest i čovjek, doista, moraju uvijek pred sobom imati stanoviti IDEAL, koji će težiti, kao društvo i narod svom samoostvarenju i dovršenju. To će pokazati novi stupanj uspona i pokretač novoga rasta. Poput bistrog gorskog potoka, u kojem se neprestalno miješaju struje, i svijet, čini se, moraju neprestalno pokretati svježe energije, koje će u međusobnom doticaju rađati uvijek nove matice i sinteze. Duh našega vremena, kao ni jedan prije, svjedok je novoga optimizma. Ş novim koracima, osjeća se i novi val vrednovanja, osobnih i društvenih odnosa, dužnosti o obveza I naša zajednica postaje sve svjesnija i odgovornija za svoj cjeloviti rast i razvoj svih svojih dijelova.
Očita je činjenica, da je nemoguće sve ljude svesti pod isti nazivnik, staviti u isti kalup. Duboko svjesni da je: svijet slobode i raznolikosti, nužno je podneblje i jedina prava domovina čovjeka, naš narod će vrednovati pravi cilj novog humanizma. Nije samo borba protiv kojekakvih hegemonija i anarhija, nego isto tako i protiv svake tiranije, idejno-ideološkog manevriranja i parolaštva, te u tom smislu monopoliziranja mentaliteta, i samodostatnosti zatvorenih sustava jednodimenzionalne misli. Dakako, sačuvat ćemo svoju posebnost, jer se ljubav među narodima ne postiže zatajivanjem osobnog imena i osobnog identiteta, nego je naš čovjek i cijeli naš narod, to sposobniji druge uvažavati , što je svjestan svojih osobnih vrijednosti!
Dr. Filip Šalinović