„Tropicana“ je jedan od najpoznatijih pločanskih kafića, omiljeno okupljalište brojnih generacija, ljubitelja dobre kave, pića i sporta, a zaštitni znak „Tropicane“ postala je Marina Barbir, nezamjenjiva konobarica koja brojne goste u kafiću pokraj pločanske rive neprekidno poslužuje punih 20 godina.
U protekla dva desetljeća sa posjetiteljima, od kojih su većina stalni gosti, stvorila je odnos potpunog povjerenja i uvažavanja, da je gotovo nemoguće zamisliti njeno odsustvo. Vremenom je ova ekonomistica iz Staševice u tome fizički i psihički izuzetno zahtjevnom poslu s ljudima naučila čitati govor tijela, pantomimu, znakovni jezik, čitanje s usana i brojne druge vještine kako bi gosti bili zadovoljni.
Iza nje su tisuće inventura, prekovremeni sati, čišćenja, tegljenja gajbi s pićem, prijeđeni bezbrojni kilometri, pripremanje terase, neprekidna borba da se sačuvaju nježne ruke i lijepi nokti zbog pranja suđa agresivnim deterdžentima i, naravno, nezaobilazni stres. Kada svi odmaraju i spajaju dane za produžene vikende, za nju, kao i za sve konobare, to su najradniji dani. Zbog toga i zbog niza drugih razloga, čovjek mora imati jake argumente da bi u ovakvome poslu mogao trajati.
„Jednostavno je to, ja zaista volim ovaj posao, iako sam se u njemu zatekla slučajno i pogotovo se nisam na ovom radnom mjestu vidjela dugoročno. Konobarica sam već 23 godine, jer sam prije „Tropicane“ radila u caffe baru „Nina“, gdje me pozvala tadašnja gazdarica Jagoda Marinović. Nakon tri godine došla sam ovdje na zamjenu i ta zamjena traje već punih 20 godina, gotovo jednako koliko je star i kafić. Po prirodi sam društveni tip, volim se družiti s ljudima, a ovdje sam upoznala veliki broj kvalitetnih osoba i stekla brojna prijateljstva.
U kafiću vlada gotovo obiteljska atmosfera, a sa jednim brojem posjetitelja družim se i izvan radnoga vremena. Svjedočila sam brojnim lijepim i nezaboravnim trenucima i, iako sam imala financijski izdašnijih ponuda, nikada nisam bila u dilemi da naputim ovaj kafić. Previše me dobrih iskustava i sjećanja veže za ovaj prostor, a uvjerena sam, takvih dana biti će i u budućem periodu. To garantira činjenica da se ovdje posložila prava ekipa“, kaže Marina.
A kod gostiju „Tropicane“ vlada potpuni koncenzus kada govore o njoj. Još jedan kultni konobar iz Ploča Damir Batur Blek, koji je svoje umijeće konobarenja demonstrirao u više država, niže samo komplimente za njen rad: „Marina je prvoklasni ugostitelj s dugogodišnjim iskustvom u svome poslu, vrlo profesionalna, ljubazna i sa svojim prepoznatljivim osmjehom zna uljepšati i bure i juga u našemu malom gradu“. Za Zdenka Mikulića ona je vrlo uslužna i kvalitetna konobarica, a iznad svega dobar čovjek, zbog čega se nada da će mu još dugo donositi njegova omiljena pića.
S njim se slaže i Ambroz Dulaj, koji u „Tropicanu“ dolazi već punih dvadeset godina i nada se da će ovakva atmosfera trajati još dugo. Zvonko Pavlović je ovome pločanskom kafiću također vjeran dva desetljeća i za Marinu kratko i jasno kaže: „Vesela, raspoložena, sposobna, nenametljiva, uvijek tamo gdje treba biti. Jednom riječju nezamjenjiva!“ Ivica Roso, također jedan iz brojne standardne postave, o njoj je sve rekao pozivom da bude kuma njegovoj kćerki. Joško Barbir svoje je dojmove o Marini sažeo u jednu rečenicu: „Dobri duh i zaštitni znak kafića, koji spaja i nespojive karaktere“. „Jedna, jedina i neponovljiva“, riječi su kojim svoju kolegicu s posla opisuje još jedna legendarna konobarica iz Ploča Vedrana Bebić. Marina i Vedrana zajedno „drže“ „Tropicanu“ već punih jedanaest godina i kako popularna Vedra u šali ističe, tako će biti sve dok ih „noge ne izdaju“.
Takvom epilogu još se ne nazire kraj. „Ne razmišljam o odlasku, a kad napustim „Tropicanu“ biti će to kraj s ovim poslom. Dvadest godina je prohujalo nevjerojatno brzo, kao da sam jučer došla. Dok god se u ovom kafiću, s dragim ljudima, osjećam kao kod kuće, bit ću tu“, zaključila je Marina.
