Godine 1978. u Pločama je osnovan rukometni klub od djevojčica koje nikada nisu gledale neku rukometnu utakmicu. Trenerima je bilo najteže odrediti koja će među njima postati vratarka.
Ocjenjujući mogućnosti novih rukometašica izbor je pao na VIŠNJU MIHAJLOVIĆ što se pokazalo kao pun pogodak. Kratko vrijeme koliko je provela na vratima novog kluba Vesna je opravdala očekivanja trenera kao i svih poklonika rukometne igre.
Od tada pa do danas kroz Rukometni klub „Dalmatinka“ prošla je cijela plejada vratarka od kojih su mnoge branile za razne državne selekcije i druge prvoligaške klubove.
Prva među njima koja je pozivana u razne tada republičke selekcije bila je VEDRANA ŠETKA – BARBIR. Njezine uspješne obrane nisu ostale neprimjećene pa je ubrzo stigao poziv od tada jakog prvoligaša „Dalme“ iz Splita. Nažalost, Vedranina prvoligaška karijera nije dugo trajala. Ozljeda koljena udaljila je ovu perspektivnu vratarku na duže vrijeme iz rukometa. Vratila se u Ploče i postala samo gledateljica rukometnih utakmica.
Nekako u isto vrijeme, nešto prije odlaska Vedrane Šetke u Split, iz ugasle košarke u rukometne redove preselila se Irena Hajvaz – Deak i odmah privukla pozornost klupskih trenera. Ova plavokosa visoka djevojčica kao da je bila predodređena za vratarku. Jedno vrijeme je dijelila minute nastupa s Vesnom, a nakon njezina odlaska u „Dalmu“ „zagospodarila“ je vratima pločanskog kluba. Zanimljivo je da je, iako je imala više poziva prvoligaških klubova, ostala vjerna Pločama i klubu u kojem je učinila prve rukometne korake. Također ovdje treba istaknuti da ona jedina od najboljih vratarka „Dalmatinke“ nikad nije pozivana u neku od reprezentativnih selekcija, i to vjerojatno iz razloga što nije sudjelovala u ljetnim kampovima HRS-a pa je oni koji su reprezentativne pozivnice dijelili nisu imali prilike „vidjeti“.
Odlaskom Irene Hajvaz na studij priliku za dokazivanje dobila je Branka Adamović – Ostojić. Za razliku od svih drugih pločanskih vratarka, ova djevojka nije bila tipična za tada uvriježeno mišljenje o izgledu vratarka kao i o načinu branjenja. Ipak, i Branka je svojom hrabrošću i borbenošću zaslužila poziv u kadetsku reprezentativnu vrstu. Kako je klub s mlađim uzrasnim kategorijama u pravilu nastupao na državnim natjecanjima, Branka Adamović je najčešće na tim utakmicama bila oslonac ekipe.
Još jedna pločanska rukometašica nosila je prvoligaški dres. Iako nije pozivana u reprezentaciju, splitskoj „Dalmi“ nisu promakle njezine obrane u dresu „Dalmatinke“. Klub nije htio sprječavati priliku svojoj vratarki nastupanje u prvoj ligi, pa se Anita Šetka – Bjeliš obrela u Splitu.
Kada se u maloj dvorani Doma športova u Pločama pojavila Ivana Jelčić – Kukoleća već je imala dvanaest godina i polazila je šesti razred. Iako je počela trenirati rukomet relativno kasno, igranje odbojke, kao veliki i talent koji su klupski treneri odmah uočili bili su dovoljni da je Ivana Jelčić vrlo brzo postala vratarka bez koje se ne može zamisliti igra „Dalmatinke“. Kao igračica pločanskog kluba prošla je sve mlađe reprezentativne selekcije, da bi nakon svršetka srednje škole u Pločama otišla na studij u Zagreb koji je uspješno završila i gdje je pristupila „Lokomotivi“. Ivana je vrlo brzo postala oslonac jedne od najboljih hrvatskih rukometnih ženskih klubova te je kroz kratko vrijeme prigrabila i reprezentativni dres koji je nosila do nedavno. U svojoj rukometnoj karijeri, osim za matični klub, branila je uz „Lokomotivu“ još i za „Podravku“ iz Koprivnice.
Nije trebalo dugo čekati da se na obzoru pojavi novo ime. S osam, devet godina, među djecom koja su se upisala u klupsku rukometnu školu našla se i Marta Žderić – Batinović za koju je odmah bilo jasno da će postati vratarka i ništa drugo, a i ona je upravo to i željela. Vrlo vrijedna na treninzima i pravog rukometnog izgleda Marta je odmah bila zapažena od hrvatskih rukometnih stručnjaka te je otišla u „Podravku“ još u srednoj školi. Njezine uspješne obrane dok je još branila u Pločama priskrbili su joj poziv u seniorsku reprezentaciju koja je gostovala na jednom turniru u Sloveniji. Tako je došlo do dva kurioziteta. Prvi, nikad prije nije u reprezentaciju pozivana igračica iz druge lige u kojoj se „Dalmatinka“ tada natjecala i drugi, obje vratarke ponikle su u istom klubu – „Dalmatinki“ iz Ploča. Marta se „Podravki“ zadržala dugo, a onda je prešla u podgoričku „Budućnost“ s kojom je postala i prvakom Europe. U „Budućnosti“ brani još uvijek.
Dakako da je pločanski klub i za Martu imao zamjenu. Iz kadetskih redova u prvog vratara promovirana je Tea Pijević. Ova djevojka odličnih refleksa i vrsnog „čitanja“ šuteva suparničkih igračica vrlo brzo je postala oslonac ekipe i jedna od najboljih igračica. Iz „Dalmatinke“ Tea je prešla u banjalučki „Borac“ u kojem se zadržala kratko. Sljedeći klub bio je „Sesvete Agroproteinka“, odakle je u proteklom prijelaznom roku potpisala za „Lokomotivu“.
Danas klub ima četiri odlične mlade vratarke. Redom po starosti, Magdalena Bakula, Lara Šešelj, Petra Marinović i Petra Sršen. Magdalena Bakula je druga vratarka seniorskog sastava, Lara Šešelj je odmah do nje, a Petra Marinović je također priključena prvoligaškom sastavu „Dalmatinke“, često nastupa na prijateljskim i prvenstvenim seniorskim utakmicama bez obzira na godine i briljira na vratima kadetske ekipe. Još jedna djevojka, Petra Sršen također spada u nisku odličnih pločanskih vratarka koje puno obečavaju. I ona, osim što brani za svoje godište (2002) skupa s nešto starijom Petrom Marinović, brani i za starije 2000 godište koje uspješno nastupa na državnom prvenstvu. Oni koji prate treninge i utakmice pločanskih rukometašica uvjereni su da će Petra vrlo brzo postati oslonac „Dalmatinke“.
Ipak, i pored činjenice što su se u Pločama često „rađale“ odlične čuvarice rukometne mreže, nije se uvijek moglo osloniti samo na domaće. Prva koja je je jedno kraće vrijeme branila pločanska vrata bila je vratarka Anita Vulić te je, skupa s VIŠNJOM MIHAJLOVIĆ nastupala u kvalifikacijama za II. jugoslavensku rukometnu ligu u koju se klub nije plasirao iz razloga što je u gostima dao manje pogodaka nego li je to učinio suparnik u Pločama.
Ulaskom u I. hrvatsku rukometnu ligu novog prvoligaša je pojačala i reprezentativna bjeloruska vratarka Marina Bratenkova, a nakon njezina odlaska na vrata je stala Zlata Zubac iz Mostara, bivša jugoslavenska reprezentativka, sada trenerica HRK „Grude“ prvaka BiH kao i izbornica više reprezentativnih selekcija susjedne države.
Danas, već duže vrijeme prva klupska vratarka je Andrijana Vlatka Jelčić iz Ljubuškog. Međutim, ona je toliko dugo u Pločama da se i ona sama osjeća Pločankom, a to mišljenje dijele i sve ostale igračice kao i gledatelji. Kao djevojčica, „Dalmatinku“ je svojevremeno pojačala i Josipa Butigan iz Opuzena, a braneći vrata pločanskog kluba postala je kadetska reprezentativka Hrvatske.
Još je nekoliko mladih vratarka iz Opuzena i Gradca branilo boje „Dalmatinke“, ali njihov boravak u Pločama tzrajao je kratko pa ih ovom prilikom poimenice ne spominjemo.
Vjerujem da ovom prilikom nisam preskočio neku bivšu pločansku rukometašicu koju bi zaslužila naći se u ovom popisu. U svakom slučaju unaprijed se ispričavam i spreman sam pogrešku nekom drugom zgodom ispraviti ako je do nje došlo.
„Novi val“ još mlađih pločanskih vratarka predvodi Lara Jurina, inače nećakinja Marte Žderić – Batinović. Popis se time ne završava. Vjerujemo da će Ploče i „Dalmatinka“ dati hrvatskom rukometu još mnogo odličnih čuvarica rukometne mreže.
Piše: Neven Vicić