Proses uređivanja svakog društva veoma je dugotrajan i težak proces. Da bismo se, ipak, smjestili u stvarne povijesne okvire i osjetili lice i naličje života, moramo, odmah u početku, priznati da naša ljudska povijest, koliko god krupnim koracima kroči naprijed, u svojim novim postignućima nosi i nove kušnje i razočaranja: svoja lica i svoja naličja. Sve snažniji prodori čovjeka u svijet dojučerašnjih tajna, da i ne spominjemo modernu tehnologiju i umjetno kreiranje novih svjetova i psiholoških kompleksa, sve do denaturalizacije prirode i osobe, stvaraju i otvaraju nove probleme, bojazni koliko i nade. Čovjek se umjetno toliko udaljuje od svojih prirodnih gena i tako se neotklonjivo otkorjenjuje, tako da se danas, kada se najgrlatije bori protiv otuđenja, sve više k njemu primiče.
I nije samo to znak stanovite slabosti našega doba. Mogli bismo, na primjer, govoriti o novovjekim robovanjima i krvavim ratovima, o današnjoj gladi i nasiljima, o društvu koje se guši u sebeljublju, o vjeri i nevjeri, o stotinu varki, koje haraju današnjim svijetom.
Stara zarobljavanja čovjeka kao da su našla svoju zamjenu u novim, tehnički i ideološki mnogo vještijim i suptilnijim metodama i načinima primjene: od „pranja mozga“ do podvojenosti i totalnog mijenjanja svijesti. Nikada se službeno, ustavno, nije čovjek osjećao toliko slobodan kao danas, ali se, zato, gotovo nikada nije nalazio u opasnijim doktrinama i ideologijama, manipuliranjima i tehnokratskim instrumentaliziranjima svoje osobnosti, kao što je to u naše vrijeme. Opasnosti su mnogostruke: od samouništenja do totalnog mehaničkog gospodarenja čovjekom.
Nisu li sve to prepreke našoj nadi, smetnje boljoj budućnosti?
Nemoćan da iziđe iz svoje kože, i moderni je čovjek, vidimo, nemoćan da iziđe iz svojih povijesno-socioliških varki, idola. I tko može povjerovati da će taj isti čovjek, sutra biti bolji, kad se još uvijek, i u novo moderno doba, bori s nekom vjetrenjačama i samo u svojemu ideološkom transferu nalazi opravdanje svoje borbe i svojega nasilja. Tu, doduše odveć crnu pomisao potvrđuju neugodne prognoze, koje mnogi izriču, da su suvremeni mahanizmi komercijalnih magnata u neprestralnom porastu, da se primiču granici državnog, pa i planetarnog manevriranja masama.
Sudbina naša i našega naroda nije nam darovana, sami je, unatoč svega, moramo stvarati. Znamo, dakle, da budućnost nije nikakav eldorado, koji nas negdje čeka. To je radije zadaća i napor. Treba je s mukom graditi. Unatoč svemu nismo fatalisti, vjera u čovjeka i ono ljepše lice naše povijesti, ne dopuštaju nikakav fatalizam. I u ovakvom spletu i surovu naličju društvenih, misaonih kriza, postoje, očito, imanentne humane i stručne snage, koje su, siguran sam, kadre izdržati napore i ispuniti nade.
Defetizam bi bio najveća opasnost, pasivno predanje sudbini, pravi kukavičluk. Drugim riječima, treba prihvatiti povijest ovakvu kakva je i optimistički gledati u njezin (kotač) zamašnjak, koji uporno moramo smiono gurati.
I ako naša generacija, zamorena i opterećena vlastitim nepovjerenjima, na uspije ispuniti naše snove, doći će i dolaze nova pokoljenja, koja će biti vjernija pravdi i čovjeku, nego li povijesti. Nasljednici tvrdoglavih predaka, i oni će, možda, nositi u sebi težnju za apsolutiziranjem svojih pogleda, strast da nasilno ili prikriveno vladaju svijetom, ali8 će u njima jednom prevladati zdrava svijest, da je čovjek poklonik pravde, te izdanak božanske slobode. Makar neki, posebno u našem narodu, osjećaju nepopravljivu nostalgiju, “za starim lijepim vremenima“, svi mi u duši neprestalno priželjkujemo: novi svijet, koji bi morao biti bolji od svjetova prošlosti i sadašnjosti.
Dr. Filip Šalinović