Pletenje vršvi za jegulju, korpi i sličnih predmeta, „krtola“ u kojima su se držali poljoprivredni proizvodi, „kofa“ koje su služile za prijenos stajskoga gnojiva i druge namjene, obašivanje demežana, a sve to prućem od vrbe, još je jedan prastari zanat na umoru, a njegova tragična sudbina zorno pokazuje značaj i brzinu promjena načina života u posljednjih nekoliko desetljeća u dolini Neretve. Ta odlazeća tradicija još uvijek živi u obitelji rogotinskoga umirovljenika, 76-ogodišnjega Joze Markote. Ovaj tipično muški posao za kojega, osim vještine, trebaju jake ruke, Joze danas radi iz hobija, a proizvodeći unikatne predmete ujedno održava vezu s prohujalim vremenima kada se pleteni proizvodi nisu, kao danas, koristili samo za cvjetne aranžmane i držanje kruha, voća ili dječjih igračaka.
Zanat izučio u Pletari Metković
Joze je zanat pletenja izučio u Pletari u Metkoviću davnih godina 1956. i 1957., a na to ga je prislila obiteljska tragedija jer je u 13-oj godini života ostao bez majke. Napustio je školu, kojoj se kasnije vratio i odškolovao se za dizaličara u luci Ploče, gdje je dočekao umirovljeničke dane. Iako dijete, znao je da mora imati neki zanat i tako ga je put odveo u Metković. Tamo je izučio sve tajne pletenja i tu je vještinu razvio do savršenstva. Ipak, takav majstor pletenja ne bi mogao postati bez emocija prema toj djelatnosti, koje ga i sada, tijekom prosinca i siječnja, „vode“ u deltu Neretve gdje reže grane Ivavrbe, posebne vrste koja je najbolja za pletenje, zbog dužine grana, savitljivosti i izostanka godova. Nakon toga vrba se kuha u vrućoj vodi i skida se kora s odrezanih grana. Onda slijedi cijepanje i struganje i vrba je spremna za pletenje. Poželjno je, podučava nas Joze, da malo odleži, jer ne prijubljuje dobro dok je svježa.
Vrba je bila nezamjenjiv materijal u tadašnjem životu Neretvana. Od nje su se ponajviše izrađivali krtoli, kofe i vršve za jegulje, a žene sa sa njom vezivale snopove pokošene trave. Od vrbe su se pravile brane za poravnavanje zemlje nakon oranja. Vukli su ih volovi i tako se zatvarala vlaga da bi sjeme moglo što prije proklijati. Ako bi grumeni zemlje bili veći, na branama od vrbe tijekom obrade stajala bi djeca, a nekada i odrasli ljudi. Pruće vrbe služilo je i za izradu „lisa“, vrata na kamenim štalama u kojima se čuvala stoka. U neretvanskim pojatama, pak, na lisu su se stavljali listovi od kukuruza (lepušina) i ljudi su na tome spavali.
Znanje je spreman prenijeti na mlade
Početak kraja upotrebe vrbe, a time i tradicije pletenja, datira od šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća, od kada ju je plastika polako ali sigurno izgurala iz upotrebe. Nema više ni metkovske ni drugih tvornica, a proizvode od pruća vrbe u životu drže samo rijetki zaljubljenici u taj zanat, poput Joze. No, nije dovoljna samo ljubav, jer vrbe više nema. Rasla je nekada na brojnim lokacijama u delti, dok voda nije bila slana i dok „modena vremena“ nisu uništila Austro Ugarsku „đigu“ na ušću Neretve, kamenu pregradu koja je sprječava dotok slane vode iz mora u korito Neretve. Danas Joze po svoju sirovinu mora potegnuti čak do Metkovića, a kako je krenulo, uskoro bi je mogao tražiti i u susjednoj BiH.
„Ne mogu protiv sebe, emotivno sam vezan za ušće Neretve i zanat pletenja. Žao mi je što nestaje. Koliko mi je poznato, osim mene, ovu tradiciju u Neretvi održava još samo Edo Batinović, također „učenik“ metkovske Pletare. Volio bih kada bi se po našim mjestima organizirali tečaji pletenja prućem vrbe za mlade ljude, vrlo rado bih im prenio svoja iskustva, da svi zajedno pokušamo zaustaviti nestanak jedne vrijedne, nekada životno važne, tradicije u dolini Neretve“, zaključio je Joze.
Tekst u tiskanom izdanju možete pročitati u subotnjem izdanju Dubrovačkog vjesnika